Странице

среда, 21. јун 2017.

Slike





Razvijam poslednji film
sečanja iz melodije i mirisa
ove noći liće na tugu rasute
kose na jastuku belom platnu
ni senka trag ne ostavlja
smisao tame postaje
zagonetka nesanice
i slika pod kapcima
preliva se iz boja dana
otišlog zaludnog vremena
ako ga je bilo moguće
zapamtiti a jeste razlog
budnosti i premišljanja
izgubljenosti pod zvezdama.

недеља, 4. јун 2017.

Samo ...





Zatvaram vrata ovom danu
da noć odmori umorne oči
napojene igrom svetlosti
sunca na zalasku i talasa
reke koju htedoh da zagrlim
da je zaustavim da je prisvojim
sebično sebi da je uzmem
i nikome da je ne dam
samo
tebi kap po kap da žeđ gasiš
na usne ko' rosu jutarnju
da prospem bezbroj ogledalca
u njima da se ogleda tvoj lik
a ja
ušunjaću se u tvoj san.

недеља, 7. мај 2017.

Tišina u meni





Zašto da sanjam
u snu budna da jesam
na putu iz koraka
iznikla travka
rose pre Sunca
da se napojim
ko zemlja žedna.

Zašto da sanjam
šum morskih talasa
kako me budi
u snu jesam
obala koja odlazi
zrnce po zrnce peska
ka dubinama.

Zašto da sanjam
oči dok njima gledam
u sebe pitam se
prlazeći tanku liniju
svog neverovanja
rečima koje tebe
napuštaju.

Zašto
razlivam umorni dan
od sna bežeći i ovu noć
uvijam u stih tišinu
neba dok otkucava ponoć
budim skriveno
u meni zaćutalo.

Zašto iz sećanja
upijam snagu za jutro
u koje budna putujem
i jesam putnik pred ciljem
prvi i nisam bez kucanja
otvorila ova vrata
za vreme prošlo.

Znam zašto uzimam
od sjaja koji se nazire
u dubinama
u neverovanjima
zrnce po zrnce
vere da mogu dalje
dok imam reči.

понедељак, 24. април 2017.

Zavrzlama





Onako rasteglim dan
kao nekad sve da vidim
od jutra do večeri
raspletem reči
u klupko namotam
vreme i polako
odmotavam nit
da mogu
petlju po petlju
bih nizala sate
u osmeh
bez suza
ali
da li to može
iz ove perspektive
prepune sećanja
ukalupljene stvarnosti
umorna da krenem
nova nit da postanem
koren rastegljenog
dana koji se budi
tek onako... razmišljam.

понедељак, 17. април 2017.

Trag





Probudim svoje poglede
daleko odlaze u svitanju
magle nepregledne zavese
nad rekom kovitlaju snove
iz noči zaostale miluju
se s obalom pospanom
šapat talasa zapisujem
kao trag olovke ostaju
reči od mene odbegle
osmehom ih ispratim
tihujem u novom danu
u zagrljaju olistale šume
putujem ka ušču nova
reka postajem u nepovratku
privida senka sam tek
zaklon umornom čekanju.