Странице

петак, 9. фебруар 2018.

Ispušteno vreme




Zašto su želje od zbilje veće,
zahtevi od snage i vremena?
Misli od ostvarenja, brže
se isplanira i san odsanja.
Trenutak zamisli, vreme proguta
reč koja uglavnom okasni.
Iskustvo s godinama u pokušaju
da prevaziđe, guta okasnela kajanja.
Opustele ulice, poznatih lica
sve manje, u prolazu se zastaje
za odpozdrav, da li ja ovo grad
porekla ili tek stanica na putu?
Okrenem stranicu, davno ispisanu
čitam kao prvi put, svaka je reč
nova i stara rana nezarasla,
otvara vrata bolu, iza osmeha skrivenom.
Novo pitanje, zapravo, staro
kao život jednog imena osvaja
prostor u vremenu svih postojanih,
reči koje su ostale u zakletvi,
ne prećuti i misao prvu izgovori.

недеља, 4. фебруар 2018.

Stih





Slova stvaraju, reči
složena u stih, grade
strofu, i pesmu
od pesnika dar.

Kome?
Prvo sebi,
zatim, tebi
dok čitaš.

Zašto?
Taj poklon,
tako slobodno puštaš,
da luta svetom?

Eh, zašto?
Pesma je ptica,
krila ima da leti.
A pesnik? Maštu!

Ima i želju,
snagu nepobedivu,
dok piše, svetlost
njegovu dušu obasjava.

Eto, razlog je jednostavan.
Napisana pesma,
pesnikova je, samo
dok nije napisana.

четвртак, 25. јануар 2018.

Da li sam sanjala?





Lavež pasa razbija noćnu tišinu.
Uplašeni, lancima vezani, samo su glasnici.
Pozivaju i optužuju gospodare, razvezali bi se.
Odbranili bi ruku koja ih hrani, ponekad i pomiluje.
U urliku udruženi, nadaju se probudiće ukućane.
Ni svetlo na prozoru da se pojavi, urlik je cviljenje.
Nemoćni, podvijenih repova, dahću pred nasilnikom.
Jutro na snežnoj belini crvene tragove otkriva.
Tiho je, hoće li videti gospodare, nemoć jednih je moć drugih.
Mirno promiče dan, u tuzi dug je, tek radosti kao da proleti neprimetan.
Noć, brza i tamna zaklonila je prividom nevolju proteklu, tešku.
Okovani su nemoćni čuvari naših snova.

субота, 6. јануар 2018.

Pesma je





Nova stranica za slova,
za reći, za misao novu
razvejavam, kao vetar
pahulje kojih nema.

Ona nije bela, poput snega,
nije ni kao mleko što hrani,
al' jeste nalik rascvetalom
cvetu maslačka, lakokrila.

Lepršava, poletuša, u visine
zaljubljena, putuje samonikla
iz ništavila, u plavetnilo
ogrnuta, bestidna, osvaja.

Ona je moja slobodna,
nezaustavljiva pohotnica,
novih zapisa večno žedna,
opijena stihom mislenim.

Zagonetka predaje se
rešenju, nije statična,
promenljiva je naspram
vremena, i trenutka koji živi.

четвртак, 28. децембар 2017.

Recimo da





I tako, ugrejem dahom dlanove,
prislonim ih na okno, u trenu
sačuvam otisak, znak raspoznavanja,
mene.
Ostavim i svoje neviđeno delo zaboravim,
dala sam ga onako lakoruko, iskreno,
nepotpisano da putuje kao pismo,
za tebe.
Razvijam novo platno, il' tabak papira
slovo da pustim, misao da uhvatim
u naletu reč da zaustavim, iz grla glas,
nedam.
Sebe u ogledalu drugih pogleda vidim,
stvaram iz ničega, iz pepela, rasutih krhotina,
odlomljena stena postajem u pustinji,
cvet.
Kap po kap, upija u svoju snagu i daje,
lepotu trenutka latica, bešumno
rasipa svoje postojanje po pesku,
nada se.