Странице

субота, 10. март 2018.

Ja protiv vetra





Obeležim svaku stranicu, znakom,
da prepoznam kada se vratim.
Kao pečat svog postojanja, na mestu
gde zastanem dah da osnažim.
I čitam uvek ista slova, u novom
redosledu imaju novi smisao.
Odstojanje vremensko daje sliku,
zaboravom ogrnuta platnom sivila.
Izgleda nepoznata mi likom, ali znam,
viđena jeste, doživljena u drugom osećanju.
Nisam ja nova, nisam ni ona od pre,
ona sam što sam od roditelja ponela.
Genetski naramak na ramenima pognutim,
dar kao teret postoji da ne posustanem.
U beloj pustinji pod plavetnim nebom,
svetlucavi odsjaj, titraj blistavih perli,
priziva, i ruke, odbacuju nepotrebno.
Lagano, bezlično, neiskreno, s osmehom,
mogu podneti sve što ponesoh i ono,
ono što mi nalik je poklonu dato.
Zato, obeležim belinu zapisom,
za sebe, za vreme, za povratak.

субота, 24. фебруар 2018.

Jedna zimska





Prozorsko okno
platno slikara
belina izazova
između
svetla i mraka
siva
sredina smiraja
uzburkanih talasa
pod ledom tišina
narušena
izaziva pucanje
kamen
namerno bačena
reč razbija sklad
mrzlih rezbarija
toplinom daha.

понедељак, 12. фебруар 2018.

Oblik





Sve su reke utoke
dalekih okeana
oblaka belih
crnih uragana.

Sve ruke teže
ka ruci nečijoj
ramenu nekom
toplom dlanu.

Oko bi svako
pogledati htelo
mio lik
na usnama osmeh.

Život od plača
do smeha ide
taj krug neminovni
nema kraja.

Privid smo trena
postojanja svog
k'o kap vode
menjamo oblik.

Utoke jesmo
mislima nekom
u našim jesu drugi
kad jesmo i nismo više.

петак, 9. фебруар 2018.

Ispušteno vreme




Zašto su želje od zbilje veće,
zahtevi od snage i vremena?
Misli od ostvarenja, brže
se isplanira i san odsanja.
Trenutak zamisli, vreme proguta
reč koja uglavnom okasni.
Iskustvo s godinama u pokušaju
da prevaziđe, guta okasnela kajanja.
Opustele ulice, poznatih lica
sve manje, u prolazu se zastaje
za odpozdrav, da li ja ovo grad
porekla ili tek stanica na putu?
Okrenem stranicu, davno ispisanu
čitam kao prvi put, svaka je reč
nova i stara rana nezarasla,
otvara vrata bolu, iza osmeha skrivenom.
Novo pitanje, zapravo, staro
kao život jednog imena osvaja
prostor u vremenu svih postojanih,
reči koje su ostale u zakletvi,
ne prećuti i misao prvu izgovori.

недеља, 4. фебруар 2018.

Stih





Slova stvaraju, reči
složena u stih, grade
strofu, i pesmu
od pesnika dar.

Kome?
Prvo sebi,
zatim, tebi
dok čitaš.

Zašto?
Taj poklon,
tako slobodno puštaš,
da luta svetom?

Eh, zašto?
Pesma je ptica,
krila ima da leti.
A pesnik? Maštu!

Ima i želju,
snagu nepobedivu,
dok piše, svetlost
njegovu dušu obasjava.

Eto, razlog je jednostavan.
Napisana pesma,
pesnikova je, samo
dok nije napisana.