Странице

уторак, 31. децембар 2019.

Pozdrav 2019. putuj u sećanje




Imam svoje vreme
ukradeno od svih
rasutih trenutaka
u ništavilu gubitka.

Boje na platnu
pamte pokrete
one davne godine
nestalih negde.

Trag na licu
govori mnogo
bora se tu urezalo
pričaju svoju priču.

Samo, ja nisam tu
piše na vratima
mog pogleda
tu je lik meni nepoznat.

Zapravo, znam ga
prerušenog u osmeh
treperi u uglu usana
stidljivo k'o sunce zimsko.

Ogreje, istopi inje na prozoru
otkrije čaroliju pogleda
belu bajku praznične večeri
za sutra Novu najavi godinu.

недеља, 8. децембар 2019.

Ozbiljna pesma




Zamislim, otvoren prozor,
leluja zavesa, miriše na sneg.
Pomeram procvetalu ciklamu,
voli zimu ali u toploj sobi.
Vetar pomiluje njeno zeleno,
jedro lišće, roze cvetovi skupiše latice,
od dodira hladnog, kao dah da im zastao.
Magli se staklo, ostavljam otisak dlana,
za sutra trag prošlog dana.

Zamislim, sunce i senke na zidu,
jutarnje slike oslikane na toplom jastuku.
Dodirujem odsjaj, beži mi ka danu,
vreme koje izmiče grabim u dahu,
žurba nema smisao lepote ičekivanja
ni panika svrhu prolaznosti moje,
delove snova polako pakujem,
spremam ih za novo putovanje,
nepoznato u prolazu zaustavljam.

Zamislim, ono davno, bliskije od juče,
ispijeno mleko sliva se niz bradu, i sve,
baš sve ostavlja trag neizbrisiv u osmehu
veselog lika, sjajnih očiju i čela bez bora,
pamtim, i nije više ništa tako.
Tek misao zamisli ostaju kad zatvorim oči,
na filmskoj traci korak neprekidan traje,
u trku ka cilju nedostižnom, samo se nižu
usponi i padovi, sad znam, to nije zamisao,
to je život!

недеља, 1. децембар 2019.

Ponosna




Savijam granu, zelenu, jedru,
pažljivo upirem oslonac, da ima
pravac ka novom rodu, i berbu
planiram za budučnost, dostižnu,
možda, molitvu da pogledom uputim
za dobro, za zdravo, za rumeno,
rosom orošeno u šarenoj kecelji
nabrano, voće.

Tkalja vremenska da mogu biti,
više bih boja radosti utkala, osmeha,
veselih glasova, pogleda snenih, zanesenih,
snovima šarenih, livadi rascvetanoj nalik,
da bude tuge, znam mora biti, 
kako bi veselje imalo smisla,
sve mora imati svoju suprotnost,
žalost, radost, kao noć i dan,
posle ću račun da svedem.

Uvek je prisutno, možda,
pravac kojim idem, ispravan,
da li je, put ovaj, baš meni namenjen
bezimenoj, ili je imenom datim,
krštenjem određen, teret na nejaka pleća,
iznosim ga do vrha, Sizifu nalik,
razlika jedna tek postoji,
za koju krivicu, presudiše neznani,
ili to svoju grešku, meni nameniše?!

Smešak, uporno, svakoga jutra,
nacrtam olovkom, ubacim iskru u oko,
da svetluca, taj znak moje radosti
budi radoznalost, nevericu, za gledaoce
tajna ostaje, kako, ne znaju da imam
beskrani niz ravničarskih zlatastih,
sucokreta u tajnom džepu skrivenih,
od oblaka crnih, taj štit nosim,
s ponosom!

уторак, 26. новембар 2019.

Slika


Slika

Možda su slike u mojim mislima
izgubila svoj put, lutaju, danima
nevidljive poteze kistom šaljem
na platno, uzalud, trag ne ostaje.

Brišu se pre postanka, košava
odnosi lišće, rasipa zgažene suvarke,
mogli bi biti potka novom gnjezdu
prozeble gugutke, jedna uz drugu.

Tuga ostavljena na ulici grada,
gviri kroz prozor, u sobi svetlo,
otkriva unutrašnjost novog doma,
tu nema uspomena, tek će ih biti.

Smeh, nepoznat, glas, poziv,
novo viđenje stvarnosti, mislim,
iznova treba početi, razmišljanje,
zamara, ali, slika se nazire ka izlazu.

петак, 15. новембар 2019.

Vetrovita inspiracija




Ostavim sve svoje
tragove vetrovima
izbrisane trenutak
imam ovaj svoj
odlazak istog odlažem
slovima zabeležen
traje kao vreme
koje pamtim izbledelo
godinama bezbrojnih događanja
progutano halapljivo proživljeno
uzimam ogrubelim rukama
zemlju plodnu rodonosnu
semenom je darivam za hranu
za godine koje će doći
posle mene i reči zapisa
koji ostaju
hoče li trajati
zavisi koliko istine
ponesu u naramku
i žara koji će zasijati
u oku čitatelja.