Ne mogu da ti pisem
drugaciju pesmu
sem jednu u kojoj dišem,
poletnu i srecnu..
A tako bi zaplakati htela
da odahne duša krhka,
u bolu neizbežnom,
bar u jecajima smela.
Osetim u trenu sna,
doći ćeš u noćnoj tmini.
Postaćeš moje drugo ja,
disaćemo skupa u tišini.
Prodje me bol iznenada,
na licu osmeh zablista.
Uvek se negde prikrada
tvoj lik u oku kao suza čista.
Zato pesmu ovu pevam,
na pola sreće, pola tuge.
O tebi noćas snevam,
trčim ispod duge.
Osmeh mi uvek mame
sećanja na oči tvoje,
Zvezde najdraže u tami,
fenjeri duše moje.