Странице

Приказивање постова са ознаком Moja poezija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Moja poezija. Прикажи све постове

субота, 11. фебруар 2023.

Budim se

 

Postelju pakujem u fijoku
uspomena u mislima.
Zvuk talasa, more
na obali u pesku
trag mog postojanja
u reči oblikujem
vajam svoje trajanje.
Sunce da jesam
bila bih ona
postojana.
Jesam li?
Ista nasmejana
nakon minulih godina
ožiljaka kao stablo izborane
kore u preseku odaje godine
skriva ih u listu zelenom
a ja, u osmehu prkosno
istrajavam u svakom novom jutru.
Jesam li?
Jesam, ona pod krstom
nepokleknuta!

уторак, 4. октобар 2022.

Tajne

 Zbunjuju

Košmarno 

Svakodnevno

Zbrkano 

Zaostaju

Istina

Oslobađa

Zamršeno

Bolno

Trenutno

Trajno

понедељак, 5. септембар 2022.

Svedok prolaznosti

 


 

U trenu pomislim, da li je ovo stvarno?

Praznina ulica, opustelih novih zdanja.

Ne vidim poznato drvo kroz tarabu

zaraslu u korov i poneki uporni cvet

perunike u proleće.

Ne osećam neravnu kaldrmu pod korakom

nekvalitetnog asfalta, tek trag kiše

u baricama zaostalog šljunka sejanca.

Klokot kanalizacije pod poklopcom šahta,

isparava u jutarnjoj maglini, smog

upija nepostojanost mirisa nestalih bašta.

Novo, još u meni traje onaj prozor

rascvetalih muškatli, i zavesa necovana

rukom ogrubelom od poljskih radova.

Umivena, kosu je povezala maramom

o ramenu obranica, na njoj dve plave

sa belim tufnama kante mleka, zveket poklopca.

U prozoru lonče, nada se mlazu belog blaga

zamiriše tek pomuženo, još toplo iz vimena

i ono parče hleba sa koga klizi pekmez od šljiva.

Sve je to priča, uspomena mladosti, bliža mi je

od ovog danas, a živm sada u ovom trenu

vremenu dajem priliku da mi probudi nostalgiju.

Mada, vreme, daje li meni priliku?

понедељак, 21. март 2022.

MOJ NAKLON

 

 

U društvu pesnika, skidam kapu.
Dubokim naklonom pozdravljam moć,
koju ima prijatelj reči.
Oku nedam da trepne, dok pesnik
govori iz duše, reči koje se pamte.
Na bini, pod sjajem sunca, pesnik,
kralj reči, stoji i govori.
A ono, nekako drukčije sija,
kao da miluje, svojim zrakom,
reči pesme.
I pamte se one, dugo, dugo...
Kao što biljke pamte,
poruku sunca i kiše,
pa rastu, cvetaju, rađaju.
U društvu pesnika,
pred njegovim darom,
da progovori močno i trajno.
Skidam kapu i klanjam se:
„Pozdrav Tebi, kralju.
Vladaru večnosti.“

субота, 8. јануар 2022.

Razgovor sa smislom

 


 

Ako, nemam snage nemili pogled

uspravne glave da izdržim

bez treptaja u dubinu da ga porinem

u moru gorkih nevidljivih suza potonuću.

 

Ako, pomislim ili osetim da ne mogu

spojiti jutro i dan sa večernjim sumrakom

svanuće biće mi snaga i vera u budućnost

neminovu koja poput reke teće.

 

Ako, raširim ruke kao ptica krila

misli pustim da lete u susret oblaku

suncu bistrom plavetnilu neba

sakupiću snagu da izdržim nevolje.

 

Ako, pruženih dlanova darivam

nevoljniku moje malo za njega

odvojim od sebe a sebi tek zrno

posejaću za sutra da imam podeliti.

 

Ako, sve zaboravim i nova postanem

na temelju starih iskustava izgradim

dom za iskrenost istinomišljenika

ili neistomišljenika razgovor imaće smisla.

четвртак, 16. децембар 2021.

Pesme, kako pisati?

 


 

Pesme treba pisati

s ljubavlju u duši

reči nizati kao bisere

čuvati ih za odabrane

može i za one slučajne

dok čitaju ako osete

da je pisana za njih

taj osećaj je bitan.

Pesma tek živi

ako u sebi ima ljubav

onu tihu nenametljivu

onu koja se samo nazire

kao senka neuhvatljiva

a sjaj u oku je odaje

onom ko zna da gleda

i ima bistru misao u duši.

Pesmu samo ljubav

stvara bezvremenska

ona jeste setna

u vremenu postojanja

rađa snagu i nadu

ali samo ako je prava.