Uzela je sebi ono što nije htela
i nije znala da ima svoje godine
nagomilane u uglu sobe odbačene
kao gomila stare nepotrebne odeće.
Živi sa njima a kao da ne živi
pognute glave prolazi nečujna
ne haje za glasovima koji je prate
ni verni pas im nije nalik…
Stope su njene tragom ostale
na svežem izlivenom betonu
a nije ona zvezda što blješti
nije zaboravljena nije zapisana.
Imenik žudi za imenom bezimene
sebične prolaznice svakodnevnice
ožiljak ostavlja bezglasnim govorom
ruke uvijene kao grane vrbovog pruća.
Zelene s razlogom i voljom ne kontroliše
razumno nego okom upija uzeto živo
neprolazno treperenje kao svoje privija
onako kao melem ili gorki lek mršteći se.
Нема коментара:
Постави коментар