„.. I lije
na uglu petrolejska lampa,
svjetlost
crvenkastožutu...“
Prolaze
dani kao kolona
beskrajnog
mimohoda
kraj
njega pogleda spuštenog
neopaženo
dok stiska šaku
kao da
želi da zadrži to proticanje
u
krugu svoje usamljenosti.
Trenutak
prodat u bescenje
želi
da vrati sebi oduzeto
kao da
čuje zvuk starog vergla
taj
eho sudbine ispisan muzikom
zatvara
oči da sačuva sliku...
veće
je tiho u zagrljaju ispija toplinu.
„...I
lije na uglu petrolejska lampa.
Svejtlost
crvenkastožutu“
Нема коментара:
Постави коментар