Tuga

Pritiska ravnicu, na grudi polegla,

razgolitila crnicu pustahija od vetra.

Odnosi, prebira, rodnu raznosi

u reku bi sve da spere, da vrati.

Posečena stabla, poslednji bedem

pred osionim, razularenim osvajačem.

Upija se ona u oblake, kišnih kapi žedna

ni nebo nema oslonac, na ravni ništa.

Tuga, pod kapom naborano čelo paorsko,

pognuta pleća pod teretom svoda.

Odupire se, brani, i ne da volji da posustane

korak u oranici kao da pleše, lagan je.

Prosipa zamahom seme i stavlja masku,

širokih rukava da brani seme budućeg roda.