Странице

понедељак, 25. октобар 2021.

Nestajanje

 


 

Zapišem da ne zaboravim

zaboravim gde sam zapisala

na papiru ili na ruci

sapunom je trljam mrlju da sperem

nazirem misao kao slagalicu

obris pisanog se pojavljuje

sunce na obzorju

zapravo iznad krova nove višespratnice

sad znam ono da ne zaboravim

krošnju trešnje u komšijskoj avliji.

 

среда, 20. октобар 2021.

Žmurke

 


 

Slike u vremenu stoje

gledane mojim očima

žive kao fotografije

da li je to album uspomena?

 

Bez reda se pojavljuju

onako kao blic bljesnu

u trenu da mi skrenu misao

sa puta sadašnjosti.

 

Volim taj nered

raznolikost uspomena

kao igra žmurke

u kasno ljetnje veće.

 

Eto opet ono prošlo

detinjasto blisko jutro

u cvrkutu vrapca

veselom lavežu psa.

 

Miris svežeg hleba

čaj od kamilice i med

ispijam iz tegle slatko

je buđenje uz kafu.

 

Sve drugo je sećanje

zaostalo u svesti

postoji reodsled

ali ne marim za to.

 

Ustojalost navika

robuje životu a ja

raskidam okove

slobodna mogu li biti?

четвртак, 7. октобар 2021.

Mislena projekcija

 


 

U odlasku, veče otkriva zvezde

na tamnom nebu, svetle kao lampioni.

Umorne ruke starica na krilu odmara,

šareno pletivo, kraj njenih nogu na podu.

Gledam, tu sliku uspomena je il' stvarnost,

uzahnem tiho, podignem pletivo, novi red stvaram.

Od jedne niti sve poteče, od reči, od kapljice,

reka se rodi, u krug se nižu petlje, patofne tople za zimu.

Noć obgrli usnuli grad, svetla se gase tonu u san,

tek zveckanje igla za pletenje, remeti tišinu, tiha muzika detinjstva.

Budna to sanjam, onako, bliže mi ono davno nego ovo sada,

daleko ostaje iza osvrtaja, proživljeno u tragovima bora čita se.

Sada, nema koraka poznatih, zapravo, okasnili su,

žao mi je nema više mesta, sve su karte prodate.

Ne, neće biti reprize!

среда, 22. септембар 2021.

Onako paorski

 


 

Ubirem svoje plodove poslednje setve

zrnevlje od slova prstima prebirem

nejakim od godina i žetvu ovu ostavljam

pod ambar za ptice da imaju hranu

za male nejake u proleće kad zapište.

 

Tu žetvu plodova poslednjih deo prosipam

polju na dar za leto novo ako okasnim

novim rodom da se ravnica pohvali

klasjem zlatim suncu da prkosi i brašno

toplim hlebom da zamiriše trpeza u nedelju.

 

Pod dudom razgranatim u avliji na klupi

komšije kad posedaju u čokanju da se žuti

ona ljuta al' dobra stara loza ispija se

a razgovor tih kao reka u ravnici teče

u dane kojima nema povratka tek napred samo.

 

Zatvaram kapiđik glavu ne okrećem

koren bagrema izdigao trotoar tu se spotaknem

opomena da zapamtim put kojim prolazim

mada znam u povratak nemam vere

ali ko zna tragovi ostaju neizbrisivi.

четвртак, 27. мај 2021.

Iz drugog ugla

 


 

Nejakim rukama gradim

od ništavila stvaram

iz ponora pad

let ka visinama želim

od onog što nemam

stvaram iz nevidljivog

sna usnulog davno

na krilima ptice

leti mi misao

u reč

ostavljam svoje

na temeljima ruševina

novo viđenje stvarnosti

u ogledalu kao u oku

prepoznajem lik

sebe nepoznate

strancu

tek shvatam da nisam

nisam ona koju vide

druga sam sebi

nesputana sujetom tuđinca.