Странице

уторак, 26. новембар 2013.

Jutarnji monolog ispred ogledala-Milan Milutinović




Kukavica sam Plašim se krvi Ne volim igle Strah me je od belih mantila. Sve moje bitke Izgubio sam uz pesmu Truba i bubnjeva Uzdignute glave, bosih stopala. Na ulici, trgu Pešaci su oboreni topovskom vatrom Lovci su jurili za besnim konjima Kraljica u beloj haljini brzo je pala na ledja.
Kukavica sam Uživam u Kafi, jednoj, dve, tri Šljivovici, mladom luku umočenom u so Krompir pireu, gibanici. Telo mi je iztetovirano ožiljcima Na listu leve noge Imam Zevsovu munju Uspomenu iz detinjstva. Ispod desne potkolenice Imam Posejdonov trozubac Poklon sa dalekih putovanja Kroz bure i oluje. Na grudima imam malu rupu U kojo je kucalo srce na baterije Crvenu i žutu lampicu Otišlo je ko zna gde I ko zna kome na dlanove, usne u snove.
Kukavica sam Ogledalo se zatalasalo Lik moj u ogledalu se prolepšao Senka moja dvojnik nešto viši od mene, sa više kose Predak ratar i ratnik, rudar, limar Moje buduće nago Ja alergično na poliester i celulozu Vrišti mi u lice, bradu, brkove Hrabrost se nalazi u slanoj suzi Gorkoj kapi jesenje kiše po kaldrmi, asfaltu Ledenoj rosi trava, gradskih parkova, žardinjera Samo treba da je pustiš Da poteče u kapima, mlazu i slapovima. U čarape od vune, cipele od automobilske gume Za dugo šetanje kroz obdanicu Miholjskog leta Sa crnim psom na dugom povodcu.
Milan Milutinović

Нема коментара:

Постави коментар