Странице

Приказивање постова са ознаком Oni rečima daju krila. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Oni rečima daju krila. Прикажи све постове

понедељак, 19. октобар 2015.

...samo, taj jedan dan... - Radovan Nedović



...okusom jabuka zelenih
vjetre
pozdravi dubine šuma
uznemiri lakonogu srnu
opomeni vuka
i risa skrivenog
među granama
da niko danas
ne smije biti
uzrok ranama
jer Ja
proglašavam ovaj dan
danom nevinosti
djetinjstva i nezlobe
Ja to mogu i smijem
bar nevinu želju
neću da krijem
i,
onda opet nek krenu stare čarke
lovačke varke
kise i snjegovi
nek se pobune ogoljeli bregovi
što mlade jelike
druge bregove zelene
bregovi neka se sjete
da i ogoljelost ljepotu neku ima
jer kako bi se došlo i našlo
odraslo
pod njima
...sume i jezera
mora i sprudovi
sve su to vjetre
tvoji udovi
neke ogoli
a neke ozeleni
ali želju i volju
ostavi meni
da okamenjeno pratim
zajedno sa orlom
i vukom sabratom mojim
i snijegom sto jedino misli
da je bijel i čist
a ima li izdajstva većeg
od njegovog...
...imao sam jednu
i
nijednu vise ranu
ali vjetre
u ovom zatraženom danu
sve smiri i pomiri
da taj dan leptira
ide kroz vjekove...

петак, 8. мај 2015.

...orfejski zov... - Faraonn

 

 

...tražim pojmove
da obasjajući pojam ljubavi
mi
objasne
tražim puno toga još
da sebe ispunjam
ne što sam prazan
nego srećan da se nijesam ispunio
i da se još
željno
poljima šećem
planiram da krenem ka svježinama
koje me mame
i ne ostavljaju
na sred puta
nego dubinski kao orfejski zov
iskušavaju
na okret ili neokret...

http://forum.krstarica.com/entry.php/42523-orfejski-zov

недеља, 8. март 2015.

P.B.-Aktus-U prolazu

U prolazu


U sumrak, dok vjetar se krošnjama jablana igra,
pjesma se iz grla izvija, tiha, lagana i sjetna,
odnekud, iz daljine maglovite je stigla,
u njoj je ljubav iskrena kao u djeteta,
iako u liku je zrela, odrasla čovjeka.

To ljubi duša umorna, iz kraja svog izgnana,
ljubi brežuljaka prevoje, kose u bagrem zarasle.
To ljubi srce uzdrhtalo, na izdisaju dana,
bršljane i mahovinu, koprive na ognjištu izrasle,
iz vremena odavno nestalog, iz života derana.

Plačljiva žalosna vrba i breza šumovita,
hrast i bagrem ostrugom zapleteni,
sjećanja na dom nestali, maglovita,
na mjestu su gdje bio nekad je kućerak
gdje život započe on, putnik rođeni.

Prilazi pjesma sve bliže, u sutonu, ko sjenka ukleta,
donosi ramena spuštena, od puta umorna,
onog, što u potrazi za srećom, prođe pola svijeta.
On mira nigdje ne nađe, staza mu bijaše strma, naporna.
Na licu mu hiljadu bora, u duši čežnja i sjeta.

Da počine, poželi duša, tu kraj presahlog izvora,
al' klupa koje se sjeća, odavno bješe istrula.
Utihnu pjesma sa usana, odati počast se mora.
Uz uzdah pun bola prsa su se mukom nadula,
nazad se krenuti sprema, još nema njojzi odmora.

P.B.-Aktus



 

субота, 6. децембар 2014.

...zakašnjeli Sonet ili okamenjena vrba... - faraonn

.Kliknite na sliku da biste je uvećali. 

Ime:  0.jpg 
Pregleda: 0 
Veličina:  19,3 KB 
ID: 342786
...meni možeš reći sve
sve
osim da nema te
jer nemanje izdaje
i mene
i tebe kod drugog
...meni nemoj ništa reći
i ako možeš
reći ćeš samo tudje riječi
koje ti šapuće moja želja
i bezvrijedno je
da opet istim putem idem
sve mi je poznato
i znaci
i vrbaci
i ptice koje zaćute
kad se misli pomute
a ruke
kao grane vjetrovite
plesti se stanu
kao Sirene hirovite
kad ih obuzme nagona bijes
i tu ćemo stati
jer
kad tada nijesmo umjeli
kako ćemo sada
znati...
...ista rijeka
ista voda
anakondasto teče
isti Mjesec
isto veče
ja zaboravljen
kao u igri žmurke nenadjen
kosturasto čekam
nekakav poj slavuja
ne znajući
da slavuj ne pjeva
nego samo revir obilježava
kao vučjak tekućinom svojom
okolinu
i
svoju dolinu...
...ako provedeš dijete svoje
ili nekog
ko je dijete kao ja što bijah
ne pitaj se
zašto jedna vrba
žalost svoju
ne želi da krije
to ona još
izgubljenu bitku bije
i u predahu
hologram naš gleda
u virovima
što se krije...

уторак, 11. новембар 2014.

NOSTALGIJA - Ilija Šaula


To je preteška i premudra riječ za mene.
Čuo sam neke ljude da pričaju
o toj Nostalgiji.
Nisam ja to mogao sve najbolje razabrati o čemu se radi.
Ima tako tih riječi kojima ne znam značenje.
Nekad bi ih i upotrebio
al´ sve se plašim, pogrešiću,
pa tražim zamjenu
u nadi da ću na taj način
ljepše iskazati svoja osjećanja.

Eto, zaustavio sam se kod te nostalgije,
i ne znam, ne znam tačno
jel to neka čeznja
il’ je to bol za nečim.
Ne znam,  dal je to jad il´ muka?
Sve pomišljam dal´ se radi o nekoj ljubavi?
Ako je ljubav ne bi trebala tako da boli,
al’ pjesnici su još u davna vremena rekli
da i  ljubav nanosi boli
i to nekome i ponajveću
…a´ ko će ga znati?
Možda ljudi i ljubav zovu drugačije
al’ ja tu riječ vjerovatno ne razumijem.
Kod mene ljubav znači svetinju,
pa ako je  ta nostalgija u  bliskom rodu sa ljubavi
ja bi i nju naslonio kraj svoje ljubavi.
Nema druge,
recimo da je tako,
mada ne vjerujem.

E sad, ima ta čežnja.
Čežnja?... Neko čezne...
Ima, čuo sam u mom selu
da su ljudi govorili
da  ´tica kad se zatvori  
da ona čezne,
kad se metne u kavez  
da ta ´tica čezne za slobodom.
Pa,,, vjerovatno ako u toj nostalgiji ima čežnje,  
ko zna,
ja ne bi rekao da čeznem za slobodom…
Bogu mi slobodan sam,
ali nekako kao da mi je tijesno u meni samome
pa bi malo izašao iz sebe,
,iz sebe bi izlazio, hej…
možda je to ta čežnja
Pa ako je nostalgija dio te moje čežnje.
neka je!
Neka je tu, neka se nasloni,
tu pored mene ili u meni.

Kažu muka,
a da li mi je?
Hm, ´ko danas nema muku,
od kad je svijeta i vijeka
mislim da je i muka .
Ali znam da je muka
dosta i teška
i ružna
nevoljna …
pa zar i to ima u nostalgiji,
u toj čudnovatoj,mudroj,teškoj riječi
zar i u njoj,
zar i u njoj muke ima?
Pa ne bi to čovjek povjerovao.
Ako su stari mudraci slagali tu riječ
pa od kud im da muku tu stave.
A meni,
meni nekad dodje muka,
nešto me pritisne odozdo,
sa donje strane srca
pa goni, goni gore prema grlu
a grlo se steže, ne propušta ,
steže, steže
a ta muka pritiska,
ni sam čovjek ne zna što je,
ja je mukom zovem,
pa onda  od tog velikog stezanja
k´o da je potisnem natrag
negdje u njezino igralište,
negdje gdje samo muka zna obitavati.
Tamo je pogurnem
i onda zasuzim,
hm, borim se da ne,
jer me strah da zaljevam muku
pa će još bolje da raste.
Ne znam šta je to,
al´ ako je i to nostalgija,
plače mi se.
Ružna riječi tko li te izmisli !?
Ne vjerujem da mu je teže bilo od mene,
Ooo pa zar si se ti nastanila u meni,
ti crna ženo zloslutnice!
Imali ikoja da se zove Nostalgija,
da joj odmah to ime promjenimo.
Pa zar i vapaj,
zar i vapaj na vrhu njenih vjetrova postoji?
Ne mogu da vjerujem.
Ta mudra,
ta teška riječ
´ko li je izmisli?
Al’ ako  je,
neka je,
neka se prisloni tu kraj mene,
neka čuči
i neka čeka
zajedno sa mnom.
U čekanju sve prođe.
Vrijeme mine.
Vrijeme mine.
Vrijeme,,, mine.

Ilija Šaula, april, 2010 – West Chester, PA, USA

понедељак, 10. новембар 2014.

NADA - Slavica Pejović

U kalu
Bez
Ognja
Žari

Žari ..


U  bistriku
Dok
Plutai
Cveta


Cveta...


Niska
Il to
Il
Zrno
Što
Niče

Živorodno...
Neugaslo...


10.11.2014.

уторак, 21. октобар 2014.

Slavica Pejović - HELENI



Kao
Bit
U
Žiće

Kao
Stam
Val
Da
Mije

(Od)bačena

Al
Miljem
Rascvetana

Dahom
Želje
Prekriva

Lepotu
Dari

Dok
Lahor
Oluja
Ne
Posta

A
U
Naručju
Ruže
Potrgane

Laticama
Put
Drevni...

Opevan!

21.10 2014

недеља, 29. септембар 2013.

Slavica Pejović-KORAKOM LEPTIRA

 Rasuti kristali
u očekivanju
nepoznatog ...

Iz daljine
zov
nečujan...

Kuda ?

Svi putevi
vode u Rim?

Zar?

I
dalje...
dalje...

Korak
po korak
ka njima ...

I
luci...

(S)amo ...?

четвртак, 13. јун 2013.

ZAR-Slavica Pejović



Samo
jedan
dodir
i
Glas
tihi..

daljini...

Mir
oku
i spokoj...

Nemoj
pesma 
utihnula...

A zvono?

Odzvanja...
Odzvanja...


недеља, 9. јун 2013.

...Duševni trepet... - Radovan Nedović



...korakom u sjutra
ali
kako korakom iz juče
kad to juče
toliko boja i tonova vuče
a to juče nema ništa osim sjećanja
sivog i opominjujućeg
da se o proljeću ne sanja
ono se čeka
i ukorači...
...sve oko čovjeka
čovjekom ga ne čini
niti bogati
teško je samo to
što se upravo to
nikad 
na vrijeme 
ne shvati
meni je sad lako
sve mi je dato uzeto
ničim drugim
do samim sobom
i zato gledamo se ja i ogledalo
neskrivenom zlobom
mi stari znanci
neću ga polomiti
jer još sivlju sliku daju
njegovi ostaci
...moje nevajarske ruke
vajale su glavne likove
života mi
...moje neslikarske ruke
slikale su predjele po kojima
duši bih dozvolio da šeta
...moje varljivo oko
davalo je grudima snage
da sasvim sibirske osobe
sebi postavlja
kao drage
...volim kad me ogledalo pobijedi
ali neka ne zaboravi
da i ono Sjutra
s l i j e di...

петак, 22. март 2013.

Ilija Šaula



PRIJATELJ

1st

...i tako započne moj dan,
jutarnjom rosom razasutom svud naokolo
a u njenim srebrnastim kapima
kao da svjetlucaju nečije oči
koje me neprestano gledaju i mame mi osmjeh.
Prošetam,
pozdravim dan,
a sunce zove,
tek u njegovom zovu
osjetim da je ono budilo rosu
i svjetlucalo onim zlatnim sjajem,
tražeći da mu poklonim osmjeh,
a ono mi uzvraća vjerom
tkajući život na platnu mojih želja.
Stanem ispod prozora žudnje
i kazem srcu,
sačekaj,
a ono prestane da treperi,
kao da se list otkinuo
i treba da padne
ali umjesto dolje on ide prema gore,
tako lagano i mami pogled da ga prati,
podsjeca me na nadu,
a meni milo,
jer znam da se iz srca radjaju leptiri
koji svojim bešumnim letom
nose radost najvoljenijima.
Volim poslati misli samo onom
tko me može shvatiti i razumeti,
a to mi je prijatelj drag!

2nd

...sanjao sam jednom nečije oči
i pitao ih šta one to nose tako duboko u sebi,
nasmješile su se i rekle mi
“Ako te neko čeka uvjek se bolje vidi iz daleka
i zato u našoj dubini žubori rjeka puna mjesečine
da se pretoči u oči koje nam se raduju iz daljine.

Život je jedan najobičniji trag
na kojem si srećan kad te sretne prijatelj drag.

3th

...u žuboru nemirne rjeke ugledah cvjet,
odlazi nekud,
trčao sam niz rjeku da bi ga dokučio,
bujica je nemilosrdna.
Želeo sam samo da ga pomirišem
i da vječnost njegovog mirisa živi u meni,
a onda je jedne noći
taj isti cvjet došao mi u san,
naslonio se na mene
i osjetio sam njegov miris blag,
probudio sam se i učinilo mi se
kao da je pored mene bio
moj prijatelj meni toliko drag.




Danilo Marić

















23. ILI GAČE ILI GUČE

Bučno prepiru se
            baba i djed
Danima mjesecima godinama
            u nedogled

Presjeći ću dosadnu svađu
            čvrsto odlučujem
Od danas ću
            da prisluškujem

Prvog dana svađa da li patka
            gače ili guče
Drugog oko guske da li
skače kad gače

Trećeg prepirka oko
            crne vrane
Da li grakne kad prhne
            sa grane

Sedmog baka smtna u sred
kućnog mira
A deda joj vratne žile
plačno masira


Preuzeto sa: http://www.angelfire.com/la3/dm/ 

субота, 23. фебруар 2013.

ТРЕНУТЦИ СРЕТЕЊСКЕ ЗОРЕ - Славимир Зеленкапић


Мили, с љубављу

На Сретење Сусрећем те Мила зором на обронку јаве
Из очију сузних разливам тугу по своду 
Да прокапљу кише у пустињи моје муке
Кад сви пођу к забораву и траг не оставе
Само жеље од искона нек се врате да не оду
С мехурима наде… Теби песмом дижем славолуке

У врту Сретења разгранај ми стабло за гнезда славуја
Нек љубав узносе песме снагом вечне риме
И завет ко бршљан око гроба да се не повија
Грозница ме тресе из утробе… Ближи се олуја
Да поломи изнемогло срце… Камени ме
Смрт твоја истом слутњом и гласом кукувија

Са звоника Бозманске цркве усред црног града
На тргу улица куд мртваке сваког дана возе
До последње куће и хумке нове без адресе
Опрости ми Драга што мрсим твоје косе сада
Плетем плетенице песме… И расплићем витице лозе
У сенци бршљана да се сретну наше речи кад се десе

И наше жудње земљи иловачи не предане
Пролистаће на странама књиге нам зелене
За долине рајске рођени смо Мила роде
Обронци су будни… Пристигле су зоре ране
Росом другом корачајмо скупа… Шуме вене
Новим валом пробуђене крви… Путем до слободе

Остављамо гробље и прошлу хумку забораву
Иза капија и ове песме… Кораци риме траг нови пишу
Шири се наш славолук за дичну небеску свиту
У вери живота смрт никада више неће плевити траву
Ни моје руке твој гроб… Сузе и ледну кишу
Сунце правде склања с лица… У нашем узрелом житу

Црвена булка љубави нек се њише… Прошла је олуја
Обзнана Сретења уместо туге сад плави отворен свод
Умукао је глас кукувија… Славуји се слободно гнезде
Прешли смо границу смрти… У поље слободе из нечуја
Поколење нам у сусрет корача… Збира се род
Да прославимо скупа поновног сусрета дан и дар звезде

Данице… Она нас на истоку понизно опет двори
И точи белину своју у пехарима празним од пелина
Венчани прстен дар Христа Вољена моја на руци
Нашег завета знамен… Сад бршљан ловор замени и луча гори
Зелени смарагд блиста у поеми… У име Духа Оца и Сина
Тројством… У сједињењу гласе се сретењске зоре трену'ци…

© 15.02.2013. Славими® Ј. Зеленкапић

четвртак, 14. фебруар 2013.

SVETLANA BIORAC-MATIĆ - PISMO USNULOJ PRADEVOJČICI


 

          (Velikoj Desanki)

BUDILA ME NOCAS ZOVINA SVIRALA
OPIJAO DUŠU OZON ZAVIČAJA,
MEĐAŠI SEĆANJA NAVIRU IZ TAME
KROZ OTVOREN PROZOR
MIRIS ZEMLJE UPIH.

GOVORI TIHO, ŠAPUĆU MI ZVEZDE,
PTICE NA ČESMI ZANELA
VETROVA USPAVANKA...

JOŠ STRAŠNA IGRA PRETI DA PREKINE
GOZBU NA LIVADI
PA NEMAM VIŠE VREMENA
DA ODGONETAM PATULJKOVE TAJNE
A PRADEVOJČICA SPAVA U VRTU DETINJSTVA.

UZALUD ZELENI VITEZ ČEKA OBEĆANI
PROLEĆNI SASTANAK

 PESNIK I ZAVIČAJ
TKAJU STIHOVE NA NEBESKOM RAZBOJU

NAD BRANKOVINOM KRUNE SE
RASPEVANE PRIČE
I TI SE VRAĆAŠ
KROZ LETOPISE PERUNOVIH POTOMAKA.