Uvek kada odvrnem slavinu na česmi
Voda poteče životom, kao da ima sto nogu,
Hrli kroz cevi, beton i zidove.
Sto ruku ima da me obgrli svežinom
Sto poljubaca da me umije
Dotičući sa vrhova Himalaja.
Snažna poput slapova Nijagare
Nadire niz moju kožu, ostatke vučjeg krzna
Između pluća, bubrega i jetre
Da zdere svu prljavštinu, blato S udova i
kostiju
Izraslih iz snova 1966. godine.
Uvek kada zavrnem slavinu na česmi
Voda se povuče, ponire daleko
U beskrajnu tamu i tišinu,
Na obale reke Stiksa
Među senke izgubljenih duša
Kerber dok čuva ulaz u Hadovo carstvo.
Milan Milutinović
Нема коментара:
Постави коментар