To je preteška i premudra riječ za mene.
Čuo sam neke ljude da pričaju
o toj Nostalgiji.
Nisam ja to mogao sve najbolje razabrati o čemu se radi.
Ima tako tih riječi kojima ne znam značenje.
Nekad bi ih i upotrebio
al´ sve se plašim, pogrešiću,
pa tražim zamjenu
u nadi da ću na taj način
ljepše iskazati svoja osjećanja.
Eto, zaustavio sam se kod te nostalgije,
i ne znam, ne znam tačno
jel to neka čeznja
il’ je to bol za nečim.
Ne znam, dal je to jad il´ muka?
Sve pomišljam dal´ se radi o nekoj ljubavi?
Ako je ljubav ne bi trebala tako da boli,
al’ pjesnici su još u davna vremena rekli
da i ljubav nanosi boli
i to nekome i ponajveću
…a´ ko će ga znati?
Možda ljudi i ljubav zovu drugačije
al’ ja tu riječ vjerovatno ne razumijem.
Kod mene ljubav znači svetinju,
pa ako je ta nostalgija u bliskom rodu sa ljubavi
ja bi i nju naslonio kraj svoje ljubavi.
Nema druge,
recimo da je tako,
mada ne vjerujem.
E sad, ima ta čežnja.
Čežnja?... Neko čezne...
Ima, čuo sam u mom selu
da su ljudi govorili
da ´tica kad se zatvori
da ona čezne,
kad se metne u kavez
da ta ´tica čezne za slobodom.
Pa,,, vjerovatno ako u toj nostalgiji ima čežnje,
ko zna,
ja ne bi rekao da čeznem za slobodom…
Bogu mi slobodan sam,
ali nekako kao da mi je tijesno u meni samome
pa bi malo izašao iz sebe,
,iz sebe bi izlazio, hej…
možda je to ta čežnja
Pa ako je nostalgija dio te moje čežnje.
neka je!
Neka je tu, neka se nasloni,
tu pored mene ili u meni.
Kažu muka,
a da li mi je?
Hm, ´ko danas nema muku,
od kad je svijeta i vijeka
mislim da je i muka .
Ali znam da je muka
dosta i teška
i ružna
nevoljna …
pa zar i to ima u nostalgiji,
u toj čudnovatoj,mudroj,teškoj riječi
zar i u njoj,
zar i u njoj muke ima?
Pa ne bi to čovjek povjerovao.
Ako su stari mudraci slagali tu riječ
pa od kud im da muku tu stave.
A meni,
meni nekad dodje muka,
nešto me pritisne odozdo,
sa donje strane srca
pa goni, goni gore prema grlu
a grlo se steže, ne propušta ,
steže, steže
a ta muka pritiska,
ni sam čovjek ne zna što je,
ja je mukom zovem,
pa onda od tog velikog stezanja
k´o da je potisnem natrag
negdje u njezino igralište,
negdje gdje samo muka zna obitavati.
Tamo je pogurnem
i onda zasuzim,
hm, borim se da ne,
jer me strah da zaljevam muku
pa će još bolje da raste.
Ne znam šta je to,
al´ ako je i to nostalgija,
plače mi se.
Ružna riječi tko li te izmisli !?
Ne vjerujem da mu je teže bilo od mene,
Ooo pa zar si se ti nastanila u meni,
ti crna ženo zloslutnice!
Imali ikoja da se zove Nostalgija,
da joj odmah to ime promjenimo.
Pa zar i vapaj,
zar i vapaj na vrhu njenih vjetrova postoji?
Ne mogu da vjerujem.
Ta mudra,
ta teška riječ
´ko li je izmisli?
Al’ ako je,
neka je,
neka se prisloni tu kraj mene,
neka čuči
i neka čeka
zajedno sa mnom.
U čekanju sve prođe.
Vrijeme mine.
Vrijeme mine.
Vrijeme,,, mine.
Ilija Šaula, april, 2010 – West Chester, PA, USA
Нема коментара:
Постави коментар