Godine
ostavlja u skrovište
kao
uzrele plodove za dane
one
koji dolaze gladni,
umorna
prostire rukama ispleten
ćilim,
da Sunce oživi šare,
i boje
zaplešu.
U oku
njenom senka promiče,
javi
se imenom, odgovor,
a
pitanja i ne bi...
Zaleluja
ko trska kad vetar ovije joj struk,
ruka
se pruži ka dodiru...
nema
ga, tek navika ostala je.
Нема коментара:
Постави коментар