Странице

четвртак, 6. октобар 2011.

ONA,


Ona,
odbacuje i nedodir pogledom
zahvata, kao dlanom vodu da ispije
bistrine koje protiču, hladeći kamen
od koga je gradila svoje sklonište,
a sada usijane uzavrele reke plam
raspaljuje u kapima, od kojih je postala.


Ona,
odlazeći poneće ono što nije dala
i nije stvorila sebi put kojim će sebe
vratiti pogledima odsutnih, zaludnih,
godina na svom uzletištu ostavlja,
hrpu balasta kao što se zaboravlja
prekobrojan, nepotreban teret.


Ona,
nije putnik, nije slučajno tu…
postoji u jednoj sekundi pre odlaska,
kao bljesak pre nego udar groma
oglašava kraj, početak novog
rađanja, praznog prostora u kome nema
reč da izgovori glasom, tek pokretom…


Ona… igra...!

2 коментара: