Nekud su otišle,
nestale, ili su se s’krile,
iskrice, one što seti ne daju
oko da zasuze.
Tišina, kao oblak dok Suncu
mrači pogled oboren,
k’ dubinama krene se
zaboravljenima, pružene ruke.
Samo da kiše ne padaju,
trag povratku da ostane.
Kao kad se otkotrlja klupče,
raspetljaji da budu jasni.
A one,
kad reše zagonetku, povratak,
život, hoće li biti u istom sjaju,
jesenjeg jutra i kapima rose na listu?
Нема коментара:
Постави коментар