Raširim ruke, onako…
krila da su, poletela bi ptica
visoko, daleko, a blizu Sunca
misli da može biti senka
hlad za umorne svoje
godine koje se nižu
u svakoj bori na čelu
i ugaslom sjaju oka
koji se budi iznova
od pogleda na ona polja
nad kojima let zamišlja.
Нема коментара:
Постави коментар