Promiče kao magla
muti pogled, iz oka
ni suze kap da poteče,
presušila reka.
Pognuta glava, kao grana
pod teretom, a nije rod
nju pritisnuo, već nemoć
da vidi, da zna, ono što
sledi.
Znak ne prepozna,
neverica u sumnju odeva
strepnju, i svoj glas objavi
u nemi vapaj.
Korača napred
privija je na grudi
dah pritajio, čuti
novi udar… Tuga.
Нема коментара:
Постави коментар