Esencija poezije
Plavi trag – Dubravka Krtinić
Ne mogu da se
otrgnem utisku, dok čitam Plavi trag
– Dubravke Krtinić, da se u ovoj tananoj knjižici nalazi esencija poezije.
Čitam i razmišljam, slova su note od kojih se stvara melodija, a ona boji reči,
koje poetesa zapisuje. Zapisuje, pesme, neobičnom veštinom izraza koji
pesnikinja otkriva sa sigurnošću virtuoza na instrumentu duše. Svoj zapis
predaje čitaocu, koji želi i može da razume, misao, oslobođenu u stihu. Od
naslova pa do poslednjeg slova pesme, nema dileme, kuda i kako dalje. Put kojim
ide poetesa je pažljivo osmišljen sa jasnim ciljem da ostane plavetnilo, kao
trag kojim se mora i hoće putovati. A cilj, sa svakim ispisanim stihom rađa
ponovo, želju ka sledećem.
Daleki, nekako plavičasti putevi me zovu. Polazim, ali
ne bih sama. Hajde da pođemo zajedno.
Kaže Dubravka
Krtinić u svom obraćanju čitaocu zbirke. Putuje poetesa, nezaustavljivo beleži
svoje težnje, uspomene, putujem i ja kroz njene pesme, a one dišu slobodom koju
nagoveštava
Plavi trag
Bile su
Ptice –
Bile su.
trag koji je
ostao posle njih. Ptice, želja za
slobodom letenja, tinja...
A sad ih
Nigde nema.
Sivi ogrtač
Skriva ramena
Kao začarani
Plašt
Koji nikada
Skinuti neću.
... raspiruje
se žar, i reči se bude...
Ja bih
Raskopčala se
Dušom tugom,
Pukla je
I poslednja nit
----------------
A ja bih
Istog časa
U susret
Da im krenem,
Da možda
Ipak-
Negde
Zalutali
Osmeh
Sretnem.
Osmeh, ta malena
grimasa, ukras na licu od kojeg se oči zablistaju i zaiskre zvezde, u susretu
pesnika i onih koji su tu na dohvatu ruke, i onih koji su bili. Kao latica
nošena vetrom, iznedri se,
Najlepša reč
________
Jedna reč –
A zvuči
Kao bajka,
Jedna reč
Za čitav život
MAJKA
ta jedna reč, reč bezgranične
ljubavi od koje sve počinje, koja otvori vrata životu i pruži oslonac na putu
kojim korača sigurnim korakom poetesa.
Dubravka
Krtinić, kao vajar pažljivo oblikuje stih, kroti ga i neda da se opusti, istrgne
iz oblika koji mu je namenila. Neobično deluje taj stih, tek jedna reč il' dve,
a one velike, široke, k'o ravnica rodnog Srema. Razlistale se na poljani beline
i cvetaju. Žuri se poetesi da dan ne bude zaludan, i budi pticu...
Glad
Probudi se
Usnula ptico,
Jutro nas je
Napustilo
Davno.
____
Požuri,
Naoštri pero
Iz svog
Nežnog krila
Meni se
Pesma piše,
______
Priznajem –
Gladna sam
Više –
Pesama
Nego hleba.
Ptica, i snaga
kojom savladava velika prostranstva, daljine i visine, svojim nežnim krilima,
nerazdvojni je drug, pratilac, ponekad vodič, na koga se treba ugledati i
pratiti. U pesmama Dubravke Krtinić, ptica svojim krilima stiže tamo gde misao
pesnikinju vodi. Ona leti u visine gde može slobodna biti, posmatra i stvara,
tu nalazi
Odgovor
Rekli su –
Nisi ptica,
Ti,
Ne umeš
Da letiš.
_____
Odgovor,
Da!
Nisam ptica!
Samo ću
Snagom čiste
Duše
Stići dalje
I brže
Nego korakom
inspiraciju koju Snagom čiste / Duše na ispruženom dlanu
poklanja novom rađanju pesme. Desi se da umor ovlada rukom spisateljice,
zastane olovka na belom papiru, ali poteče snaga i nova se javi reč...
Reč nedorečena
Sagradih
Kulu od kamena
Negde,
Duboko u duši,
Tugom dotakoh
Pogrešan kamen
I sve se
Za tren sruši.
__________
Između olovke
I kamena
Osta mi reč
Nedorečena.
Hoću li je
Ikada
Izreći?
Naravno, sa
novim jutrom i pojem ptica budi se nada i sledi...
Povratak
Evo,
Opet me ima,
_________
Da li to
Nastaje pesma,
Ili se samo reči
Sporo uklapaju
U pesmama mojih
Snažne,
Setne teme.
Čitajući Plavi trag, shvatam da pesmu Dubravke
Krtinić treba čitati više puta, ona je sa svakim novim čitanjem drugačija. Kao
dan koji se ne ponavlja. Sunčan, oblačan, vetrovit, dan koji budi raznolika osećanja,
kako god, ali on na svom smiraju daje nadu da će sledeći, nov biti drugačiji.
Kad već rekoh da pesmu Dubravke Krtinić treba čitati više puta, ne mogu a da se
ne osvrnem na izdavačko uredništvo ove tanane ali veoma obimne i značajne, po
zapisama duše, zbirke.
Ova zbirka, po
broju stranica, ima ih tek četrdesetak, predstavlja vrednost u malom pakovanju,
ali pesme su kao i njihov tvorac sklone slobodi, uprkos svih prepreka. Zbijene
po dve na stranama knjige, traže prostor, slobodu, otimaju se uredniku, i tek
po negde pobedonosno zablistaju osvajajući pojedinačno belinu papira. Zatim,
kao da se igraju, ponavljaju se, izviruju, rugaju se sujeti koja je htela da im
oduzme veličinu, vrednost, da ovlada njima, svojom uskogrudosti.
Da li sam u
pravu ili nisam, mislim da je ova zbirka trebala imati više pažnje od strane izdavača i priređivača. Poezija je
dar koji se rađa sa prvim udahom života, i samim tim zaslužuje poštovanje!
Branka Zeng,
u Pančevu, 01.
0 2. 2017.