Странице

субота, 6. јун 2020.

Drago mi je da nisu svi poput vas




Zagledani u svoj mali svet
ogrnuti svilenim plaštom
slepi za jednostavnost
za znanje koje ne mogu sagledati
upiru svojim prstom ka uništenju
vrednosti koje traju i misli
koje teže višim ciljevima.
Ako je vreme prošlo ljudskosti i znanja
odreknite se naučnika na čijem znanju
počiva sadašnjost, odreknite se svih udobnosti
i tog vašeg svilenog plašta
goli pretvorićete se u ljudsku nulu
nemorala i neznanja.
Marionete ste tek materijalnog dobitka
prazni i ništavni otići će te u zaborav
ili tek bićete primer kakav čovek ne treba biti!

понедељак, 27. април 2020.

Mislim ali nikako da smislim




Nisam ti ja za ovo vreme,
definitivno, nisam, a nemam kud.
Steglo me nekako u grlu, ovo proleće,
ćuti u meni, nakupilo se, da pukne...
Reči mi beže, ko stado raspušteno,
pulin da sam, nema šanse...
A to što nisam, za ovo vreme,
nije to samo sada, to je odavno.
Rodih se nekako, nezgodno, ni tu ni tamo,
jesam i nisam, trajem ali ovo vreme, pritislo.
Sve nešto mislim, gledam, merim, vagam,
k'o da sam na pijaci, ma nisam ja od onih,
znaš, onih, što se i za jeftinu  robu cenkaju.
Čujem cenu, ako mogu platim, ako ne, odoh ja.
Nego, nekako mi pogled gubi pravac,
praznine, i levo i desno, pravo, opasno je.
Što jest' je, bez mogučnosti skretanja...
Mada, ovo vreme kao da je baš takvo,
sve mi nešto Radoje Domanović u mislima.
Rascvetalo se cveće u parku, stazom prolazi starac,
na njemu, sve staro, čisto, on pognuo glavu...
Ispred kioska grupa mladih ljudi, nasmejani, nadvikuju se,
„Hej ti!“ Starac se trgne, zastane, uplašeno se okrene.
Smeh je odjekivao ulicom, pogurenih ramena nastavio je svoj put.
Kuda, kome...
Da se vratim prvobitnoj temi, vreme,
„svako vreme nosi svoje breme“, a ja, ko sa Marsa da sam pala.
Levo, desno, pravo da vam kažem nije to kao u pesmi...
Nego, sad se setih, znam šta mi nedostaje, ona treća mogućnost,
ni levo, ni desno, nego ono kao srednji rod u gramatici.
Što bi lale rekle, „Ta meni ga Branka, tom divanu nikad kraja“.

недеља, 29. март 2020.

Grozdana Crepajac – „Čekah te godinama“


Recenzija

Grozdana Crepajac – „Čekah te godinama“ rukopis, zbirka poezije

Dnevnik čekanja

Poetski zapisi jednog vremena. Žena svesna svoje snage, koju odmerava dok sebi postavlja granicu koju može ako hoće da pređe, ili ne. Ona zna kako da izvaga svoja osećanja da bi trajala, ona ima ljubav, ima reč, stih, ima taj vredni dar, strpljenje.

„Čekah te godinama“ Grozdane Crepajac, doživljavam kao jedan vešto ispleten niz, zapisa o ljubavi. Veštinom iskusnog književnika, poigrava se Grozdana Crepajac rečima od kojih nastaju stihovi, pesme. Poetesa zapisuje trenutke iščekivanja u danu koji ne ispunjava prazninu, pokušavajući da ipak da smisao vremenu koje izmiče. Uspešno se bori, i stihom koji ponekad zbuni čitaoca svojim naizgled besmislom, da bi u nastavku upravo taj besmisao poništila i vratila mu sjaj dragulja, sjaj ljubavi koju brani. Stih, pesma, i reć, je snaga kojom Grozdana Crepajac osvaja belinu stranice i daje joj boje koje predstavljaju život. Ništa tu nije slučajno, ni uspon nad sudbinom ni pad pod njenim teretom. Svakim naslovom pesme poetesa korača napred prkoseći visoko podignutim čelom, i jasnim pogledom na sva sputavanja koja na svom putu savladava. Taj put, život, u svakom danu koji proživi ostavlja kao trag, zapisom, pesmom. Ponekad je tek naslov i nekoliko stiha, ponekad nekoliko strofa, pesma. Svaka reč ima svoje mesto, dobro ukorenjeno u misao pred kojom ne često zastaje dah, muk, koji zaseni sva razmišljanja čitaoca.

Dok sam čitala poeziju Grozdane Crepajac, na ovim stranicama, oduševila me je posebnost kod pisca, da bude sam sebi nalik, da bude svoj u svojoj kući, svom zapisu. Teško je to, i retko se nailazi na takva pisanja, treba mnogo hrabrosti pisati na taj način. Svesno se upustiti u moguće neodobravanje, ali Grozdana Crepajac piše i ne mari za negativnosti na koje bi mogla naići, ona je borac za svoj stil, imiđ, prepoznavanja njenog JA, kada je pisanje u pitanju. U stihu ispisana razmišljanja predstavljaju duboku misao o svakodnevnici života žene. Bitnosti ženske sposobnosti da sačuva svoje dostojanstvo u trenutku kada joj ljubav zamagli vidik. Zapravo, dopušta iskazivanje opojnih reći i pažnje koja ima za cilj da je osvoji. Ali, samo ona prava, iskrena ljubav može imati uspeh, samo ona može imati snagu i trajanje. Sve drugo su samo jadni pokušaji, koji poput suvarka vetar otkida i odnosi, one padaju kao loše postavljena maska laži u omotu od slatkorečivosti. Vreme, u kome živi, svojim uticajem menja sve, menja i osećanja žene koja kaže „Čekah te godinama“. U tom čekanju nastaju promene i ona nije više ista. Promenila se likom, ali najbitnija je promena u osećanjima, razmišljanju, o bitnim životnim vrednostima.

Možda sam ovaj prikaz/recenziju, mogla napisati na drugi način. Možda da sam se pozabavila pojedinim pesmama, ali namerno sam izbegla taj način pisanja. Imam opravdan razlog, odabirom pesama narušila bih sklad vrednosti koju ima svaki stih u svakoj pesmi zbirke „Čekah te godinama“. Poetesa je svakom pesmom zabeležila svoja razmišljanja, osećanja koja su joj u tom trenutku vodila spisateljsku ruku. Zar bih imala pravo da svojom voljom, iskreno bilo bi mi veoma teško da to uradim, izdvajam pojedine pesme, kad su one kao i njihova autorka, zaodenute u odore jedinsteve vrednosti, svoje posebnosti.

Grozdana Crepajac je književnica koja se čitalačkoj publici predstavila obimnim književnim opusom, romani i zbirke pesama koje je napisala, ovom novom zbirkom poezije „Čekah te godinama“ dobijaju značajnog saputnika na putu ka budučim književnim predstavljanjima.


Branka Zeng, u Pančevu
         03. 06. 2018. god

„Prstohvat čarobnog praha"- Davor Slavnic


„Prstohvat čarobnog praha"-  Davor Slavnic

Poetski mozaik, Davora Slavnića

Recenzija

Poezija za sva vremena, upravo takva je svaka pesma napisana rukom Davora Slavnića. Pesma je uhvaćen trenutak osećanja, koje pesnik svojim darom da ga oseti i sačuva, zapiše u večnost. U stihu, Davora Slavnića, živi osećaj slobode i to daje čitaocu mogućnost da putuje prostranstvima poezije, pesme, da im se vraća i da ih doživi kao što ih je doživeo prilikom prvog susreta. Stihom vodi čitaoca u predele svojih razmišljanja, s njim želi da podeli svoj razgovor, da ga ugosti toplim i iskrenim rečima, takav dar, retko koji poeta ima.  

Čitajući pesme Davora Slavnića, sad, posle nekoliko godina imam osećaj kao da ih čitam prvi put. One su kao „Talasi“, koji se odbijaju od obale vraćajući se uvek pitanjima na koja je pesnik traži odgovor.

„Da li ponekad tvoje breze sanjaju šum talasa,
što donose ih leptiri sa one strane mjeseca,
iza kapija zabranjenog grada...“


Pitanje, ili je to bila želja poete da svojim tananim osećanjima da oblik u „Slov(u)o“, da od slova osmisli mozaik, reči kojima će oslikati svoju svakodnevnicu.
 
„Čeka da se rodi,
da negativ moje duše bude,
čeka da sazri u mokroj svijetlosti,
čeka da ga moja mašta vaspita,
da se oiviči snijegom,
pokrije čempresom,
čeka i rađa se u
čekanju...“

 
Sad postavljam sebi pitanje, kako pistati o poeziji pesnika koji je u kratkom periodu poetskog stvaralaštva napisao tako mnogo, ne po broju, tu je tek 86 pesama, 86 bisera koji ne tamne. Po brojnosti relativno malo, ali po vrednosti napisanog, veoma mnogo. 2008. godine postavljajući prvu pesmu „Krila“ na sajtu „Poezija SCG“ Davor Slavnić dobija status pesnika. Od tad, nižu se poetski biseri, ima u njima tuge, ima sreće, ima puno optimizma u svim tim rečima od kojih Davor Slavnić stvara teme za razmišljanje, nama koji smo imali priliku da čitamo njegova dela. Pesmu po pesmu, prostirao je pred nas svoju dušu, uvek sa osmehom u očima. Taj osmeh nije dozvoljavao ni jednoj pesmi da potone, čak ni onda kada je „Bol“ bio toliko jak da zaustavlja dah, pesnik je bio pobednik.

„ne traži me pjesmo
tugo pregolema
vidiš da me nema
proplancima nekim
u trepetu breza
obalama rijeka
posteljama mekim“


Pisao je, „NAPISATI PJESMU NE ZNAM“, da li je to hteo sebe da iskuša, ili da probudi sumnju kod čitaoca?
 
Čujem plaču
ulice moga grada,
dok želim preduhitriti
proročanstvo,
koje me golica
koliko i pitanje hoće li
umilni profil indigo magle
dozvoliti
da vodim ljubav s njom.



Pitanje, provlači se kao magla nad voljenom Unom. Leluja, pred svetlošću koja isijava u pesnikovom stihu.

Oblačim košulju snom izvezenu,
orošenu
bezglasjem suznih očiju dječaka,
pa nečujno slutim
kako će se spotaći ova moja
isuviše krhka i nestvarna mašta,
koja bi rado da se sjeti
svoje posljednje fantazije
.


Radoznalost, ona gotovo dečačka podiže poetu da „Kril(im)a“ da zamah i da se vine u visine poezije. Da tu zauzme dostojanstveno mesto uz „Od Jesenjina do Jesenjina“ i „Tebi Care Garavog Sokaka“.   

Ponekad sanjam krila...posuta čarobnom zorom,
maglom što šapuće ljubav koritu moje rijeke,
i tad sretan letim daleko do zvijezda,
do nezaborava.“


Dok pišem ove redove vraćaju mi se sećanja na vreme u kome je Davor Slavnić živeo, na komentare koje je znao da podeli s osmehom. Pitam se šta bi mi odgovorio na ovo moje pisnije o njegovoj poeziji. Pitam se, a odgovor se sigurno krije u svakoj pesmi ove zbirke koja će u okrilju svojih korica čuvati stihovno bogatsvo Davora Slavnića. Bogatstvo koje sa svakim novim čitanjem oplemenjuje dušu čitaoca.
Pesme koje sam ovde u tekstu istakla, nisu posebno odabrane. Bilo koju naslov ili stih Davora Slavnića da sam citirala ne bi bilo promene u mom tekstu. Svaka pesma iz poetskog opusa pesnika Davora Slavnića ima posebnost koja je postavlja na prvo mesto. Pesnik je svojom veštinom i osećajnošću izvajao 86 ponosnih naslova koje treba pročitati. Svaki od njih kao da govori, „Evo me“...
„Samo sam...

Put
stopama tvojih
mliječnih zagrljaja strepnje
_____________
Sretanje
izgubljene fantazije
oplimljen Zemaljskim nezaboravom

Evo me...“





Branka Zeng,
u Pančevu, na Veliki petak, 2017.

понедељак, 9. март 2020.

U jednom nizu




Pritvorim vrata, onako tek iz navike

pogledam kroz prozor, svetlost se sliva

u odsjaju ogledala, senka na zidu, imitacija

stvarnosti u tišini sobe ostavlja trag.



Ispucala boja otkriva prošlost, šara starog valjka

izvire kao nabujala reka uspomena ostavljenih

u odlasku ka novom izvoru možda bogatijem

sanjanom i željenom, mada, neizvesnom.



Sve se odvija u nizu dobrog i lošeg

izbora sudbina da li je to ili nemoć da se predvidi

znanjem, sumnjom, intuicijom osetiti prisustvo

dobrih i loših tokova od kojih sve potiče.



U dovratku ostao je trag, linije odrastanja

imena ispisana drhtavom rukom znak su

postojanja negde u nevidelu traju na novoj adresi

rasuti kao paperja maslačka nošena vetrom.