Странице

уторак, 1. септембар 2020.

Snaga reći – Branka Zeng

 



 

Osvrt na „Okreni se gde sunce greje“ Ljiljane Milosavljević

 

Prosipamo reč, u nameri da svoju misao, osećanja, izrazimo. Govorimo belini papira, ili kako je to sada praktičnije, svetlucanju monitora. Čuvamo zapise, uspomene, u zaboravljenim kutijama, izviru u nevoljnim trenucima. Imamo  samo sebe, i dug pristigao na naplatu, dug ljubavi pružene ili je to obaveza života za život. Kako god bilo, zatiče nas nepripremljene, možda ponešto i znamo ali iz priče drugih, lično iskustvo je sasvim druga slika. Postavljamo se kao zaštitnici svojih najmilijih, stavljamo sebe na prve linije svakodnevne borbe, rata koji je unapred izgubljen, samo što još nismo svesni da je kapitulacija potpisana, jedino je njen datum neizvestan, nepoznat. Noć, tu  dugu neprolaznu tamu živimo, dok dan proleti kao ptica kraj prozora.

 

Šeststo pet dana, šeststo pet noći, naplate, posisanog majčinog mleka. Tuge i revolta, nemoći da se u svakom trenutku postupi na pravi način. Pritisnuta godinama, životom koji prolazi kraj nje, Ljiljana Milosavljević živi za svaku kaplicu znoja koji je njenu majku oblio dok je ogajala svoju decu, sina i ćerku. Sve te godina ubrzano promiču kroz sećanja njene majke, ljudi, imena, događaji, i sve to u jendom košmarnom ringišpilu koji se nepredviđeno okreće, menjajući smer. Kako izdržati i pravedno postupiti, pritiska i majku i čerku. Majka nesvesna, tek u nekim trenucima vrati se stvarnosti, ćerka, pritisnuta realnošću, bori se sa nevidljivim i nepredvidiljivim neprijateljem koji joj otima majčinu nekada zdravu i jaku pamet. „Okreni se gde sunce greje, ne gledaj gde kiša pada“ izbijaju misli u rečima starice, poruka, proživljenog teškog života. Jedino sunce koje Ljiljani Milosavljević tih šeststo pet dana jeste reč, ona reč koja ostaje zapisana i koja daje snagu da se preživi noć i dočeka dan.

 

Čitala sam zapise Ljiljne Milosavljević, tih dana dok je trajala borba unapred izgubljenog rata, čitala sam ih i posle kada se dvoumila da li da ih ukoriči, da im da oblik književnog dela. Pročitala sam ih, ukoričene, „Okreni se gde sunce greje“ odzvanja mi u mislima, i nemam suze u očima, ne, nije to ni tuga. U pitanju je jedano duboko osećanje koje je teško pravilno protumačiti. Zapravo pitam se, koliko snage ima u osobi koja šeststo pet dana i noći bije bitku sa životom, izgubi rat ali, na svojim ramenima iznese pobedu nad iskušenjima koja je uspešno savladala a iznad svega, sačuvala sebe, vratila duga svog rođenja i pokazala veliko čovekoljublje.

 

„Okreni se gde sunce greje“ je književni dokument vredan pažnje, možda i kao priručnik za one koji će se možda jednog dana obreti u sličnoj situaciji, neiskusni i nepripremljeni da roditelju treba da budu roditelj. Svi mi na početku smo u pelenam, poneki na kraju... mnogi toga nećemo biti svesni, deca, u međuvremenu odrasli i već u pododmaklim godinama, teško prihvataju činjenicu da se uloge menjaju... 

уторак, 7. јул 2020.

Na Ivanjdan, 2020.




Danas, raspletem zapetljano
zeleno granje, svijem na grudi
sklopljenih ruku, pogunute glave,
u nemoj molitvi, razgolim dušu.

Za zdravlje, za ljubav, za život,
onima kojih nema više, uputim molbu,
brinite za nas i odbranite nas, od zla i sujete,
poljubim Ivanjsko cveće, ispleteno u venac.

Vernik i paganin, ateista, rastrgana u vremenu
upirem pogled ka visinama, zaustavljam se u rečima,
verom da dobro, kao i Sunce posle kiše, mora ponovo
nastaviti krug, da li ću biti u njemu, ili ne, njega će biti.

Danas, ostavljam sve svoje zablude u kutiju uspomena,
postavljam nove temelje za zakasneli početak,
Možda, kada prospem sve zrnevlje, godinama čuvano,
nova će livada cvetana osvanuti na belom platnu.

субота, 6. јун 2020.

Drago mi je da nisu svi poput vas




Zagledani u svoj mali svet
ogrnuti svilenim plaštom
slepi za jednostavnost
za znanje koje ne mogu sagledati
upiru svojim prstom ka uništenju
vrednosti koje traju i misli
koje teže višim ciljevima.
Ako je vreme prošlo ljudskosti i znanja
odreknite se naučnika na čijem znanju
počiva sadašnjost, odreknite se svih udobnosti
i tog vašeg svilenog plašta
goli pretvorićete se u ljudsku nulu
nemorala i neznanja.
Marionete ste tek materijalnog dobitka
prazni i ništavni otići će te u zaborav
ili tek bićete primer kakav čovek ne treba biti!

понедељак, 27. април 2020.

Mislim ali nikako da smislim




Nisam ti ja za ovo vreme,
definitivno, nisam, a nemam kud.
Steglo me nekako u grlu, ovo proleće,
ćuti u meni, nakupilo se, da pukne...
Reči mi beže, ko stado raspušteno,
pulin da sam, nema šanse...
A to što nisam, za ovo vreme,
nije to samo sada, to je odavno.
Rodih se nekako, nezgodno, ni tu ni tamo,
jesam i nisam, trajem ali ovo vreme, pritislo.
Sve nešto mislim, gledam, merim, vagam,
k'o da sam na pijaci, ma nisam ja od onih,
znaš, onih, što se i za jeftinu  robu cenkaju.
Čujem cenu, ako mogu platim, ako ne, odoh ja.
Nego, nekako mi pogled gubi pravac,
praznine, i levo i desno, pravo, opasno je.
Što jest' je, bez mogučnosti skretanja...
Mada, ovo vreme kao da je baš takvo,
sve mi nešto Radoje Domanović u mislima.
Rascvetalo se cveće u parku, stazom prolazi starac,
na njemu, sve staro, čisto, on pognuo glavu...
Ispred kioska grupa mladih ljudi, nasmejani, nadvikuju se,
„Hej ti!“ Starac se trgne, zastane, uplašeno se okrene.
Smeh je odjekivao ulicom, pogurenih ramena nastavio je svoj put.
Kuda, kome...
Da se vratim prvobitnoj temi, vreme,
„svako vreme nosi svoje breme“, a ja, ko sa Marsa da sam pala.
Levo, desno, pravo da vam kažem nije to kao u pesmi...
Nego, sad se setih, znam šta mi nedostaje, ona treća mogućnost,
ni levo, ni desno, nego ono kao srednji rod u gramatici.
Što bi lale rekle, „Ta meni ga Branka, tom divanu nikad kraja“.