Странице

понедељак, 9. јануар 2012.

Ona,













odbacuje i nedodir pogledom

zahvata, kao dlanom vodu da ispije

bistrine koje protiču, hladeći kamen

od koga je gradila svoje sklonište,

a sada usijane uzavrele reke plam

raspaljuje u kapima, od kojih je postala.

Ona,

odlazeći poneće ono što nije dala

i nije stvorila sebi put kojim će sebe

vratiti pogledima odsutnih, zaludnih,

godina na svom uzletištu ostavlja,

hrpu balasta kao što se zaboravlja

prekobrojan, nepotreban teret.

Ona,

nije putnik, nije slučajno tu…

postoji u jednoj sekundi pre odlaska,

kao bljesak pre nego udar groma,

oglašava kraj, početak novog

rađanja, praznog prostora u kome nema

reč da izgovori glasom, tek pokretom…

Ona… igra da bi živela…!

2 коментара:

  1. pa ja licno misljenja sam daovoje retkost damoze covek dakaze tako veljicanje prirodu stim sto bogato uveljicava stvarstva kojije stvorijo stvoritelj mi ga zovemo bog ili priroda bravo branka sa moje strane izvrstno sise izrazila bravo dusati zasluzuje raj akoseja pitam

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala, udovac 1953 godiste!
    Velike pohvale za moju malenkost. Drago mi je da se moje divljenje prirodi, prepoznaje u mojim rečima-stihu.

    ОдговориИзбриши