Osama, ona sama, osamljena,
u osami sedi nepomična, živa,
slika u oku oslikana bojama,
titravim svetlom, jutarnjeg Sunca.
Proviruje, viri, prikrada se
tiho, korak po korak,
s prstom na usnama, tišina,
treperi osmehom, nemirko.
Budi, probudi, razbudi,
prstima kao da notu bira,
izbira, prebira, drhtaje,
razigra, i ponese je…
Lako, poletno, prolećno,
liči, njoj nasmejano, obasjano,
na proplanku il’ na obali,
ne rekoh, tek ona sama…
Ruka, ruke, rukama primi
i pruži, ne onako kao što je dobila,
osvetli i osnaži, svojim dahom,
rascveta behar, beli veo jabuke.
Нема коментара:
Постави коментар