evo me
kotim na postelji Ponoć
u kući nenamirenog crnokrilog ognjišta
utihnula
s kamenom u zubima
da pognem glavu u oprostu mog glasa
koji je promenuo nevinost
evo me
gladne ruke da nahranim
crnom ravnicom prepelica i konja
na mestu gde moj otac
nadničarski grize prašinu
u ovom danu koji nestaje
i dobija izgled zaborava
evo me
na samoj ivici straha od mraka
da praznujem bedom i nadom
da prosim u gladi i izobilju
da ćutim u snegu i ognju
da poreknem
da pljunem
da samu sebe dokažem
bosonoga na ledini
žrtvujem samonikli
bršljan oko gležnjeva
zatvaram oči i...
...uznemirilo se nebo...
Нема коментара:
Постави коментар