MOSTARSKA NOSTALGIJA
Danilo Marić, roman, Radost i tuga mostarskog duha, Grafičar, Užice 2013.
Čudno je to
kako se u životu sve nekako složi kao šareni kamenčići mozaika, a čovek bi
pomislio da se kraj ne može sagledati. Ipak, sve se nastavlja tamo gde se
prekinulo, kao nit, mada joj uzo zapinje, ipak, provlači se. Sve ima svoj
nastavak.
Mostarska trilogija Danila Marića
sastoji se od tri knjige: romana Vasa
Kisa, zbirke priča Mostarska treha
i romana Radost i tuga mostarskog duha,
od kojih se ovaj posljednji roman objavljuje prvi put. U njemu se isprepletalo
vreme, godine, događaji, ljudi, običaji jedan poseban duh – mostarski. Pisac je
upravo ovim romanom, iznutra, otslikao taj duh. Poznatim ulicama i sigurnim
korakom pisac vodi čitaoca kroz priču bračnog para Vesne i Petra Perić. Nije to
samo njihova priča, a kako bi i mogla da bude, bez ljudi koje oni susreću, znane
i neznane, mostarce, u tuzi i bolesti, ali uvijek spremne na šalu i dosetku.
Smišljene u dahu i rečene da nasmiju a ne da da uvrede. Ima i smjernih, koje, i ako su
rečene u šali duboko pogađaju onog kome su izgovorene. U mostarskoj čaršiji svaka
prilika je pogodna za šalu, kao da je obavezna u svakom razgovoru, jer ona je
hrana tom duhu koji opstaje uprkos brojnim razlikama koje postoje u gradu.
Perići su otišli iz Mostara pre šesnaest godina zbog realnog
straha za živote. Onda, kada je miris baruta rasplinjavao iz svake ulice i
uličice. Nije to vreme bilo kad su se smeli stavljati na kušnju dugogodišnja
prijateljstva, komšijski odnosi, bračni partneri mešovitih brakova. Ne. Nije to
vreme bilo u kome su se pitali provereni karakteri. Perići su, kao što su
činili i svi drugi kad se nađu u manjim nacionalnim grupama, otišli ostavivši
dom koji su gradili čitavog života.
Izbjeglice su patili po raznim nedođijama i zaustavili
se u Los Anđelesu. Prisilno i skromno,
ali mirno, žive daleko od svog Mostara. Njihova djeca su se već snašla u
ogromnoj Americi i sve manje razmišljaju o zemlji njihovih roditelja. Oni više
tamo neće, neće, a i nemaju gdje. Sa roditeljima nije tako, i nikako nije tako,
njihova duša nije ni oprla na američko kopno, ona još lebdi nepoznatim i mrskim
prostranstvima, a sve u nadi da će se vratiti u svoj dom, jer oni imaju dom,
mada žive beskućnički.
Perića životna nevolja je nostalgija.
Nostalgija, posebna je nostalgija Perića – mostarska,
koja unosi svakodnevni nemir u Mostarce van Mosta, i traje do prvog opiranja
nogom na mahalski sokak i susret sa liskom, trehašem ili makar ublehašom, kako
se u Marićevom romanu nazivaju nosioci mostarskog duha – veseljaci.
Vesna je nježnija strana para Perić, ona se
nepopravljivo nada, o Mostaru govori,
sanja, planira i uređuje svoj dom, popravlja razvaljene grobove... Svi oko nje
znaju misao koju svakodnevo ponavlja i šesnaet godina suzama zalijeva. Samo da
joj je dočekati jednu noć da prenoći u svojoj kući i da sa srca skine tugu. I
završi riječima.
Da umre na svome.
Vesna živi sa starokrajskom pesmom zrikavca, melodijom
koja je uspavljivala u toplim letnjim večerima, i koje joj odzvanjaju i u
američkim besanim večerima. A Petar, izmijenio
se, postao tih i pomirljiv, da ne opterećuje druge, tek promuca svoju tugu: „Ovo
je moj odmostareni život“.
Perići imaju svoje duboko korenje u mostarskom tlu.
Imali su veliku porodičnu kuću za kojom žude, i sanjaju makar jednu sobu, i
makar samo jednu noć da prenoće u njoj. Da se makar jednom slatko naspavaju. Pa
makar i u okrilju zidova koji godinama nagoreli samuju, skriveni korovom, i
žbunjem koje kao da želi sakriti ljudsku neljudskost, zlodjelo izazvano masovnom
euforijom uništenja različitosti. A mnogo ih je u gradu koji kao da dišu različitim
plućima, nesvjesni kako im se disanja uravnotežuju, a i mora tako kad je svima
isto srce, mostarsko.
Šesnaest godina odsustvovanja je, uz sve njihove
otpore, ipak, učinilo da se Perići odviknu od baznog načina mostarskog života.
Mnogo se promena dogodilo u Mostaru, ratne godine umanjile sve vrijednosti,
jedino se administracija utrostručila i razgoropadila. Danilo Marić sve to vidi
i prikazuje kao na filmskom platnu, pred očima čitaoca odvija se mukotrpno
hrvanje sa brojnih dokumenta potrebnih da se Vesnin san ostvari. U romanu je mnogo
likova, i nisu statisti, svaki glavni junak sa posebnim mestom u priči, a
uistinu i u životu Vesne i Petra. I kada se učini da je sve uzalud i bez
ikakvog smisla, kada čovek izgubi svoj identitet u slepilu birokratije, dogodi
se trenutak kada se misao vrati i okrene u dobrom smjeru. Činilo se da je
uzalud trošeno vreme, a pokazaće se da nije. Mostarski duh će, konačno,
zaogrnuti Vesninu veru u onu jednu prespavanu noć u svojoj sobi, nakon šesnaest
godina. Tom duhu nije odlučujuća vera, nacionalnost, rodbinski odnos... opet je
bitan čovek sa onim velikim Č. Bitan je Čovek, Čovek koji se ponaša ljudski. I
to je ona nit mostarskog duha koja nikada nije bila prekinuta, ona nema onaj
uzo nastavka koji zapinje kada se provlači kroz tkanje. Zato Petar neće Vesni
da pokvari maštanje o prespavljivanju barem jedne noći u svojoj kući, a potajno
ni sebi. I desi se radost, dan priključenja na električni vod, kada će joj
zatajiti da ju je pozdravio komšija, koji je one tamo ratne godine na očigled
ostalih suseda, zapalio njihovu kuću. I eto, palikuća bi svratio da srdačno pozdravi Vesnu. Bože, Bože...! Petar
zna da će se desiti taj susret, nekad, ali ne da da bude sad, neda. Neka teče
ovo što je i kako je sada poteklo, neka nastavi uplitanje niti, koja i pored
čvora koji zapinje, ipak, prolazi kroz tkanje.
Čitajući roman Danila Marića, Radost i tuga mostarskog duha, nailazila sam na reči koje nisam u
potpunosti razumela, ali sam shvatila njihovu suštinu. Neke od tih reči,
tipične su za mostarski žargon. Malo je pisaca koji se usuđuju da pišu u lokalnim
dijalektom, ili zbog nedovoljnog
poznavanja istog ili iz straha da njihova dela neće biti čitana. Marić je ostao
vjeran svom shvatanju i poimanju o vjernosti mostarskog hroničara, pa i
riječniku kojim ga je zadajala majka napajajući se bistre vode Bune i Bunice.
Ovakva odanost nije rijetka kod Mostaraca, kojima prednjači Aleksa Šantić,
Svetozar Ćorović i Hamza Humo. U tome ima i opreza, što se vidi u primjeru kada
i sam autor ima potrebu da objasni tri tipično mostarske riječi, koje se u
romanu često ponavljaju, a on daje objašnjenje rječima jednog od njegovih
likova: Liske je da čoveka namagarči, nasmije,
ali ne glupo, da se namagarčeni ne naljuti. Naglasak je na da se ne naljuti.
Trehaša je da zasmije, namgarči, pa se ismijani ljutio ili ne ljutio. Ublehaš
je primitivniji, zasmijao koga ili ne zasmijao, iza njega uvjek neko ostaje
ljut.
Ali da li je moguće doslovce prevesti reči koje
opisuju narav pojedinih ljudi. One se mogu razumeti tek kada se razume i saživi
s’ mostarskim duhom. A taj duh i pored brojnih problema nije sklon kolebanju,
on je zahvaljujući spremnosti na šalu i smeh uspeo da sačuva svoju posebnost, i
to je Mostar, i to su Mostarci. To je mostarska nostalgija koja je učinila da
se Vesna i Petar ponovo smeju, na tlu tog grada iz kojeg su otišli pre 16
godina, ali ga zapravo nikada nisu napustili.
Branka Zeng
Pančevo 27.
11. 2013
Нема коментара:
Постави коментар