Moj video

Loading...

Странице

четвртак, 12. јануар 2017.

Branka Zeng o romanu Danila Marića, Radost i tuga mostarskog duha





MOSTARSKA NOSTALGIJA
Danilo Marić, roman, Radost i tuga mostarskog duha, Grafičar, Užice 2013.

  Čudno je to kako se u životu sve nekako složi kao šareni kamenčići mozaika, a čovek bi pomislio da se kraj ne može sagledati. Ipak, sve se nastavlja tamo gde se prekinulo, kao nit, mada joj uzo zapinje, ipak, provlači se. Sve ima svoj nastavak.
 Mostarska trilogija Danila Marića sastoji se od tri knjige: romana Vasa Kisa, zbirke priča Mostarska treha i romana Radost i tuga mostarskog duha, od kojih se ovaj posljednji roman objavljuje prvi put. U njemu se isprepletalo vreme, godine, događaji, ljudi, običaji jedan poseban duh – mostarski. Pisac je upravo ovim romanom, iznutra, otslikao taj duh. Poznatim ulicama i sigurnim korakom pisac vodi čitaoca kroz priču bračnog para Vesne i Petra Perić. Nije to samo njihova priča, a kako bi i mogla da bude, bez ljudi koje oni susreću, znane i neznane, mostarce, u tuzi i bolesti, ali uvijek spremne na šalu i dosetku. Smišljene u dahu i rečene da nasmiju a ne da  da uvrede. Ima i smjernih, koje, i ako su rečene u šali duboko pogađaju onog kome su izgovorene. U mostarskoj čaršiji svaka prilika je pogodna za šalu, kao da je obavezna u svakom razgovoru, jer ona je hrana tom duhu koji opstaje uprkos brojnim razlikama koje postoje u gradu.
Perići su otišli iz Mostara pre šesnaest godina zbog realnog straha za živote. Onda, kada je miris baruta rasplinjavao iz svake ulice i uličice. Nije to vreme bilo kad su se smeli stavljati na kušnju dugogodišnja prijateljstva, komšijski odnosi, bračni partneri mešovitih brakova. Ne. Nije to vreme bilo u kome su se pitali provereni karakteri. Perići su, kao što su činili i svi drugi kad se nađu u manjim nacionalnim grupama, otišli ostavivši dom koji su gradili čitavog života.
Izbjeglice su patili po raznim nedođijama i zaustavili se  u Los Anđelesu. Prisilno i skromno, ali mirno, žive daleko od svog Mostara. Njihova djeca su se već snašla u ogromnoj Americi i sve manje razmišljaju o zemlji njihovih roditelja. Oni više tamo neće, neće, a i nemaju gdje. Sa roditeljima nije tako, i nikako nije tako, njihova duša nije ni oprla na američko kopno, ona još lebdi nepoznatim i mrskim prostranstvima, a sve u nadi da će se vratiti u svoj dom, jer oni imaju dom, mada žive beskućnički.
Perića životna nevolja je nostalgija.
Nostalgija, posebna je nostalgija Perića – mostarska, koja unosi svakodnevni nemir u Mostarce van Mosta, i traje do prvog opiranja nogom na mahalski sokak i susret sa liskom, trehašem ili makar ublehašom, kako se u Marićevom romanu nazivaju nosioci mostarskog duha – veseljaci.
Vesna je nježnija strana para Perić, ona se nepopravljivo nada, o Mostaru  govori, sanja, planira i uređuje svoj dom, popravlja razvaljene grobove... Svi oko nje znaju misao koju svakodnevo ponavlja i šesnaet godina suzama zalijeva. Samo da joj je dočekati jednu noć da prenoći u svojoj kući i da sa srca skine tugu. I završi riječima.
Da umre na svome.
Vesna živi sa starokrajskom pesmom zrikavca, melodijom koja je uspavljivala u toplim letnjim večerima, i koje joj odzvanjaju i u američkim besanim večerima.  A Petar, izmijenio se, postao tih i pomirljiv, da ne opterećuje druge, tek promuca svoju tugu: „Ovo je moj odmostareni život“. 
Perići imaju svoje duboko korenje u mostarskom tlu. Imali su veliku porodičnu kuću za kojom žude, i sanjaju makar jednu sobu, i makar samo jednu noć da prenoće u njoj. Da se makar jednom slatko naspavaju. Pa makar i u okrilju zidova koji godinama nagoreli samuju, skriveni korovom, i žbunjem koje kao da želi sakriti ljudsku neljudskost, zlodjelo izazvano masovnom euforijom uništenja različitosti. A mnogo ih je u gradu koji kao da dišu različitim plućima, nesvjesni kako im se disanja uravnotežuju, a i mora tako kad je svima isto srce, mostarsko.
Šesnaest godina odsustvovanja je, uz sve njihove otpore, ipak, učinilo da se Perići odviknu od baznog načina mostarskog života. Mnogo se promena dogodilo u Mostaru, ratne godine umanjile sve vrijednosti, jedino se administracija utrostručila i razgoropadila. Danilo Marić sve to vidi i prikazuje kao na filmskom platnu, pred očima čitaoca odvija se mukotrpno hrvanje sa brojnih dokumenta potrebnih da se Vesnin san ostvari. U romanu je mnogo likova, i nisu statisti, svaki glavni junak sa posebnim mestom u priči, a uistinu i u životu Vesne i Petra. I kada se učini da je sve uzalud i bez ikakvog smisla, kada čovek izgubi svoj identitet u slepilu birokratije, dogodi se trenutak kada se misao vrati i okrene u dobrom smjeru. Činilo se da je uzalud trošeno vreme, a pokazaće se da nije. Mostarski duh će, konačno, zaogrnuti Vesninu veru u onu jednu prespavanu noć u svojoj sobi, nakon šesnaest godina. Tom duhu nije odlučujuća vera, nacionalnost, rodbinski odnos... opet je bitan čovek sa onim velikim Č. Bitan je Čovek, Čovek koji se ponaša ljudski. I to je ona nit mostarskog duha koja nikada nije bila prekinuta, ona nema onaj uzo nastavka koji zapinje kada se provlači kroz tkanje. Zato Petar neće Vesni da pokvari maštanje o prespavljivanju barem jedne noći u svojoj kući, a potajno ni sebi. I desi se radost, dan priključenja na električni vod, kada će joj zatajiti da ju je pozdravio komšija, koji je one tamo ratne godine na očigled ostalih suseda, zapalio njihovu kuću. I eto, palikuća bi svratio da srdačno pozdravi Vesnu. Bože, Bože...! Petar zna da će se desiti taj susret, nekad, ali ne da da bude sad, neda. Neka teče ovo što je i kako je sada poteklo, neka nastavi uplitanje niti, koja i pored čvora koji zapinje, ipak, prolazi kroz tkanje.  
Čitajući roman Danila Marića, Radost i tuga mostarskog duha, nailazila sam na reči koje nisam u potpunosti razumela, ali sam shvatila njihovu suštinu. Neke od tih reči, tipične su za mostarski žargon. Malo je pisaca koji se usuđuju da pišu u lokalnim dijalektom, ili zbog  nedovoljnog poznavanja istog ili iz straha da njihova dela neće biti čitana. Marić je ostao vjeran svom shvatanju i poimanju o vjernosti mostarskog hroničara, pa i riječniku kojim ga je zadajala majka napajajući se bistre vode Bune i Bunice. Ovakva odanost nije rijetka kod Mostaraca, kojima prednjači Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović i Hamza Humo. U tome ima i opreza, što se vidi u primjeru kada i sam autor ima potrebu da objasni tri tipično mostarske riječi, koje se u romanu često ponavljaju, a on daje objašnjenje rječima jednog od njegovih likova: Liske je da čoveka namagarči, nasmije, ali ne glupo, da se namagarčeni ne naljuti. Naglasak je na da se ne naljuti. Trehaša je da zasmije, namgarči, pa se ismijani ljutio ili ne ljutio. Ublehaš je primitivniji, zasmijao koga ili ne zasmijao, iza njega uvjek neko ostaje ljut.
Ali da li je moguće doslovce prevesti reči koje opisuju narav pojedinih ljudi. One se mogu razumeti tek kada se razume i saživi s’ mostarskim duhom. A taj duh i pored brojnih problema nije sklon kolebanju, on je zahvaljujući spremnosti na šalu i smeh uspeo da sačuva svoju posebnost, i to je Mostar, i to su Mostarci. To je mostarska nostalgija koja je učinila da se Vesna i Petar ponovo smeju, na tlu tog grada iz kojeg su otišli pre 16 godina, ali ga zapravo nikada nisu napustili.

Branka Zeng
Pančevo 27. 11. 2013


Нема коментара:

Постави коментар