Странице

понедељак, 27. август 2012.

PROLAZIM I…




Zavirim pod kamen i gle,
otkrijem, probudim liske,
nežne, blede ih poklonim
svetlu, a ono njima boju.
Zelenu, živu, da dišu…
rastu, cvetaju i plode, da traju.
I pođem dalje po tragu,
nekih se reči setim…
kao iz semena iznikle
nižu se kraj puta, drvoredi,
od košave put u ravnici štite.
A one urezane brazde oplođene,
rodne, čekaju, dok se crne graktaše
kače, i prkose raširenim rukama,
kojima vetar vitla pocepane rukave,
a šešir, onaj nekad kicoški, nosi
visoko ka granama i baca ga…
Kroz poderotine pružam prste,
otresam prašinu, onu meku,
što pod bosa stopala se ugiba,
i čuva otisak tek jedan tren,
onu žednu, toplu, Banatsku.


недеља, 19. август 2012.

IGRA




Crveni, ne od stida,
od žara koji iz nje plamti.
Pružila je grane, kao ruke
ka nebu, oblacima da maše
tim maramama paperjastim.
Vrti ih kovitla u igri kolovođa,
vitkih jablanova kraj puta.
Izvijaju se i njišu kao uspomene,
promiču u hodu nestaju, ne zaustavljene.
Izdvojene iz šume, kao iskrice vatrene,
lete visoko i nestaju, kao dan u sutonu.
Vrelinu je umirila, rekom se umila,
pesmom se zrikavca uspavala.
Ušuškana večernjim povetarcem,
šuma na obali u očekivanju jutra.

субота, 18. август 2012.

NA KRAJU VREMENA - Zorica Kandić


среда, 15. август 2012.

REKA (moja) TAMIŠ




Iz dana u dan broji otkucaje,
tihe, samo njoj čujne poruke.
Zapisuje ih, u skrivenim zavežljajima 
čuva, za one koji će doći i ostati.
Da Ona ne bi bila bezimena reka,
teči će ponosna imenovana…
Imenom kojim je krstiše Oni!
Oni, u čijim venama teče kao eho,
vraćaju se njenim obalama.

понедељак, 13. август 2012.

Noć



Tišinom je prekrila reku,
umornu od dugog puta.
Prosula je po njoj svoje,
srebrno, sjajno znamenje.
Sa okom se stapa da blista,
kao zvezda koja nju krasi. 
Šumu nemirnih grana, 
nestrpljivih u očekivanju,
dodirnula je blago i umirila.
Gasila je užarene, hladila, 
ustreptele liske, svojim usnama 
upijajući blago, krila ih je u nedrima.
Obalu, tu postelju je okitila 
zvezdanim vezom vezilja,
zrakom Mesečevim ispleteni,
Ona putnica i On u nedodiru.

петак, 10. август 2012.

ONA IZ SEBE

Odbacila je svoju haljinu široku cvećem oslikanu livadu po kojoj se roje vrednice punih torbica. Korača nečujno obalom zahvata boju šume i pokriva se skriva svoju golotinju u lišće koje ponosna odnosi u mirisu. Nije se osvrnula nije oborila pogled promenila je izgled a ista je ostala. Ona koja putuje i vrača se izvoru kamen u oblik svoj da pretvori ravnicu da napoji svojim sokom da rodi sebe a na poklon život daje. Naga rukama rasutu kosu miri kapljicama ih ukrašava i plete pletenice talasima dok stremi visoko kao da Suncu sebe predaje.

понедељак, 6. август 2012.

ONA KAO MISAO




Postaje iz ničega, ili je bila,
drugom liku, ni nalik nije.
Ona, iz kamena kao suza,
kap po kap sliva se, urezuje
beleg kojim teče, i traje.
Svoja i tuđa, prisvajana,
ponosita, divlja i pitoma.
Spaja razdvojeno, i razdvaja,
ne spojivo, Ona kao jedna,
misao u spoju mnogih.  
Hrani se poklanjajući sebe,
užarenoj lopti na zalasku
postaje postelja, iz koje se rađaju.

субота, 4. август 2012.

U SNU



Prolazi kroz svetlost
stapajući se sa njom,
Okrenula se u kovitlacu
ponela je kao znamen
svoju boju, otetu od šume.
Kao život Ona se rasipa,
gubi, rađa, neprestaje da traje.

четвртак, 2. август 2012.

Ona dok ćuti

Ćuti, pritajila se u nepokretu, kao da ne diše, očekuje, ili… možda prikuplja snagu, izgubljenu negde u putu kojim je dolazila vremenom u kojem je urezala bore, njihov je oblik poprimila sada dok pod Mesecom samuje.

уторак, 31. јул 2012.

O NJOJ…

Želela je da ode, odlazila je… ali, dolazila je, proticala, neprekinuta nit je bila. Ona koja nije govorila, reči, reči je uljuškivala u svojim nedrima. Doticala ih je i raznosila, nejaka, snagom majke, zaštitnice, osvajala je i darivala se zarad trajanja i života.

недеља, 29. јул 2012.

ONA I ON




Okupana jutarnjom rosom
lenji se i proteže pod senkom
grane žalosne vrbe
šumom se vetar prikrada.
Meškolji se od njegovih dodira
On, nemiran i čio, budi je,
poziva u igru talasa i Sunce
se osmehuje na njihovim vrhovima.
Ona, kao ljutito izvija svoje obličje,
baca se i odbija od obale, rasipa
biserne kapljice, njemu da ih pokloni
i danu koji žedan upija njenu lepotu.

четвртак, 26. јул 2012.

ŽEDNA




Upijala je žedna te kapljice
padale su po njoj i nestajale
duboko u njenoj utrobi
sjedinjene su bujale
budila se iz sna
kao da ruke širi
lomila je obale
i potekla je razlivši se
široka nezasita gutala je
nehajno kao bezdušnica
privukla je k’ sebi za postelju
onu koju će već sutra da napusti
kajući se ostaviće talog kao izvinjenje.

четвртак, 7. јун 2012.

ZAVODNICA



Kupa se u naručju šumnih grana
pod tamno zelenim plaštom od lišća
miluju je talasi a ona razigrana 
baca kapljice visoko ka Suncu 
duginim bojama da se ogrne
obalu kad blago dodirne 
ustukne stidno pritaji se
uz stabla isprepleteno korenje 
kose joj umrsilo svojim dodirima
htelo bi da je umiri u igri
nemari ona dok joj je put poput pliša
svojom mekoćom zavela obale
pa se uvijaju i kao da se njišu
u ritmu njenog proticanja.

петак, 1. јун 2012.

Poenta


 

Ponekad bude kasno
kada shvatiš
da je život kratak
i da ga baš zbog toga
treba živeti polako
punim plućima
jer može nam se dogoditi
da u jurnjavi za boljim životom
promašimo sudbinsku raskrsnicu
i posle će biti kasno za sva kajanja
i vraćanja
a vremena za lepe trenutke
još manje
jer život je kratak
i treba ga živeti polako

уторак, 22. мај 2012.

ONA SE BUDI




Polako, dodirom budi jutro
pospano, mirisom orošeno.
Usnilo, livade posute laticama
crvenim, izvezenim pletenicama.
Košulju, bačenu onako na podu
rasuto, zrnevlje neće izniknuti.
Na prozoru, pesmu ptice zapisuje
sećanjem, otkriva neminovnost.
Prolazi, oblikuju se osećanjima
ona, napojena u noči kišom.
Budna, umivena, pod Suncem
spokojna, u naručju svih obala.

четвртак, 17. мај 2012.

Anđelko Zablaćanski - PUTNIK


Да сам путник
Путовао бих твојим сновима

Кад се уморим
Одмарао бих се у твојим очима

Кад ожедним
Пио бих са твојих усана

Кад огладним
Узео бих мед са твојих груди

Кад задремам
Заспао бих у твојој коси

А будио се на твом рамену
И гладан и жедан.

Aleksandra Mladenović - SRCA OD GRAFITA


O, kada biste samo znali……srca od grafita,
koliko sebi nedostajem,
koliko dugo od poslednje smrti
čeznem da se vratim s dalekog puta ka Vama,
na koji već trinaest večnosti bejah osuđena…
o,da….

Kada biste samo znali il’ umeli raznati
kako me je samo ponižavalo Vaše „Dobro jutro“,
„Dobar dan“ il’ „veče“,
o studenoj rosi ,o zapupeloj noći;
kako su se batrgale ove zenice
ka tračku sebe u Vašim suvim staklima,
u Vašim….čistim morima….

O, kada biste naslutiti mogli,
al’ to je samo moja krasta,moja guba
poput crvenog vetra
koji je protutnao obojivši me u vatru….
da je izgaram,da me gori………..
O,kada biste osetili požar podmetnut od poslednje smrti ove,
najneutaženije,
na koju se  nebrojivim praskanjem raznosim….
O,da…

I, kako me još ogreju Vaša „Zbogom“,Vaša „Doviđenja“
o umornom danu il’ vrelom kamenu;
kako se još ove šake otimaju
ka dodiru sebe u Vašim mekim rukavicama,
u Vašim sanjama  koje zaudaraju na krv…..
I, kada biste samo znali
koliko ćete mi nedostajati
koliko teško će mi Vaše poslednje smrti pasti
u čekanju da me vratite s dalekog puta
na koji ste, koliko eonima i eonima……. pre mene….pošli…

Ne biste me poznali;
Ni moje veđe, ni korak, niti pesme moje;
Ni veš kojim mirišem u drvorede;
Niti ovo grlo koje umire svoju notu!
Ne biste bili k’o što Vas i sad nema-
u sokacima jedinih mladosti,
iz kojih sam prognana već skoro trinaest večnosti
upornosti …
o,da…………..

A, kada biste samo umeli znati sebi manjiti,
priznati sve svoje i do poslednje smrti,
odmorili  bi srca olovaka….
ta srca svoja od grafita…………
O,kada biste samo znali………
O,kada biste samo…………..znali.
januar,2012.

среда, 16. мај 2012.

Slavica Pejović - EVI

Јабуку
сласну
као  изазов
руком му
понуди,
и мир  оте
дрхтајем ...
док тр(е)н
бол  вечни
уреза.

Кајање,  опрост...
Спас ли је?
С(р)амa  ли  је?

Puzi...
  1. marta 2012.godine

четвртак, 10. мај 2012.

LAŽI

 

Okupile su se, i čekaju.
Trenutak nepažnje, opuštanje
čula, osećaj sigurnosti da razbiju.
One, gladne, nestrpljive, povodljive
… prepiru se i šepure, prazne…
Ustupaju jačim od sebe da stanu,
onako kao da budu bliže, mada,
prve uvek dobijaju više, ali i više gube.
One prebiru po zaostalim, ostacima
pokušavaju da zadovolje svoje želje.
Ostaju prazne, dok rastu, naočigled
posmatrača, nestaju u svojim stomacima.
Pojedene od sebe i sopstvenog, ega!