Izvrnuću košaru, pustiću sve! Neka se otkotrljaju slobodne, misli koje su spavale uljuškane u okrilju ispletenih grana vrbe, neprobuđenih pupoljaka.
субота, 6. октобар 2012.
Izazov
Da odlučim…?
Poneću sve što sam dala,
kao prvo…
Skinuću osmeh kojim se dičiš.
Uzeću sve zagrljaje,
u kojima si se odmarao.
… jutra koja nisi želeo da osvanu,
dok si me žedno ispijao poljupcima.
Trajno ti zabranjujem izgovaranje slova,
onih koja se rađaju u mom imenu.
Sakupiću sve nagoveštaje,
htela sam da ispletem…
dodire ću vratiti sebi, koje…?
One, kojima sam tebe milovala.
Otići ću, i biću dovoljno blizu,
tu u vidokrugu…
Tvojih očiju ali u nedodiru ruku…
Ja, kao reka, uzeću ti…
Sebe da vratim!
уторак, 2. октобар 2012.
U suton
Skida se, ponesena pogledom,
polako, odbacuje,maše odećom,
a sada…
kao da želi sačuvati odbačeno
prikuplja u svom naručju i boji,
boji purpurom i zlatom posipa…
čuva u uzdahu zanosa igre,
Sunca i vetra, upletenih grana…
Ona,
u postelji uspavana milovanjem
talasa, daje se i uzima da bi imala
darivati.
субота, 29. септембар 2012.
петак, 28. септембар 2012.
Htela sam
Da Te prekrijem svojim htenjima…
Da Tebe pred sobom razgolitim…
Da Te takvog…
kupam pogledom…
Okupan…
da se u mojim zenam ogledaš…
pod Mesečevim sjajem…
da trajemo…
kao jedna senka…
sa jutrom da se u rosi probudimo…
u poju ptičijem da se po polju razlijemo…
Kao reka da tečemo u zagrljaju…
obale da nam budu putokaz…
Ti i ja, isti a različiti…
nedorečeni…
понедељак, 24. септембар 2012.
PODANICI SNEGOVA - Svetlana Polak
Kako užareni postaju mali
Snegovi,
Smetovi,
Daire podrhtavaju na plamenu
A smetovi, snegovi
Promiču goli.
Ukrštam Tebe, njega, mene I nju,
I još mnogo njih ispisanih
Na tabli na kojoj su sazvežđa već
Odavno rekla svoje,
Tvoje, kažem da je sve tvoje,
Moje, on kaže da je sve moje,
Njeno ti kažeš da je sve njeno,
Njegovo, ja kažem da je sve njegovo,
A jedno novo lice ocrtava se
U ritmu plamena….
Ćutim!
Da vas ne preplašim
Sujeta vam još uvek ispisuje ime I još uvek
Ne poznajete nebeske pustinje
Gde je svako lakom
Na srećne visine,
Ne znate Vi
Kako je padati iz ljubavi
U snegove, smetove,
Goniti žeđ do divljaštva,
Smrzavati se pa goreti
Dizati- Nisu junaštva,
To je malena grešna mašta,
Gordost koja se kažnjava,
Dok misliš da ti se prašta,
Još samo mrvica strasti i
Pozdravite se sa gorostasima zvezdanim
Sazvežđima Ljubavi I plamena…
,
U Većoj milosti biva krotitelj oluja
No popneš li se do srećnih visina…
Nećemo imati ni Ljubav ni ime
Ni ti, ni ona, ni on, ni ja,
Ostaće samo ono novo lice
tihe žeravice jednog
još uvek srećnog
podanika snegova, smetova….
среда, 19. септембар 2012.
...hladno je... - Radovan Nedović

...ako sagradim kolibu sa prozorima
sa dolaznim znacima
i planiranim
ranim jutarnjim zracima
vjerovatno
ni ja neću moći da prebivam u njoj
u njenim njedrima da se naspavam
i budan uvodim sunce u oči
svega željne
...sagradiću je i pored nje zaspati
kao majka pored djeteta
...koliba će imati sve osim mene
kao što je i pisano
da kolibe zimi
uvijek ostaju same
,,,a
zima je
...zima
vrijeme kad topline imaju značaj
kad boje ne miršu nego dozivaju
po mirisima i zvukovima
kad nema nikakvog odnosa sa vukovima
svima su pahuljice zauzele vidokruge
i nemamo vile druge
osim svoje Snežane
ili neke druge
samo nama bogom dane
a otišle
da se ne vrate
da ih tamo neki
drugi patuljci
p r a t e ...
понедељак, 3. септембар 2012.
PROBUĐENA
Polako se izmigoljila iz zagrljaja,
još topla, orošena poljupcima.
Dragulje je prosulo jutro po njoj,
skrivajući njenu nagost, od dana.
Odmahnula je glavom, kao talas,
kosu je rasula na vlažnom pesku,
ispružila se, žedna novih dodira.
Igre u kojoj se rađa i nestaje, skriva
u sekama, vrluda i prolazi kao vreme,
menja se a ostaje ista, samo imenom,
i oblik dobija novi u putu kojim teče.
Ona se izvija, kao da pleše ples vetra
i kapljica, otkidaju se od nje i žive
trenutak, dok Ona ruke širi,
obali se priklonivši postaje Reka!
понедељак, 27. август 2012.
PROLAZIM I…
Zavirim pod kamen i gle,
otkrijem, probudim liske,
nežne, blede ih poklonim
svetlu, a ono njima boju.
Zelenu, živu, da dišu…
rastu, cvetaju i plode, da traju.
I pođem dalje po tragu,
nekih se reči setim…
kao iz semena iznikle
nižu se kraj puta, drvoredi,
od košave put u ravnici štite.
A one urezane brazde oplođene,
rodne, čekaju, dok se crne graktaše
kače, i prkose raširenim rukama,
kojima vetar vitla pocepane rukave,
a šešir, onaj nekad kicoški, nosi
visoko ka granama i baca ga…
Kroz poderotine pružam prste,
otresam prašinu, onu meku,
što pod bosa stopala se ugiba,
i čuva otisak tek jedan tren,
onu žednu, toplu, Banatsku.
недеља, 19. август 2012.
IGRA
Crveni, ne od stida,
od žara koji iz nje plamti.
Pružila je grane, kao ruke
ka nebu, oblacima da maše
tim maramama paperjastim.
Vrti ih kovitla u igri kolovođa,
vitkih jablanova kraj puta.
Izvijaju se i njišu kao uspomene,
promiču u hodu nestaju, ne zaustavljene.
Izdvojene iz šume, kao iskrice vatrene,
lete visoko i nestaju, kao dan u sutonu.
Vrelinu je umirila, rekom se umila,
pesmom se zrikavca uspavala.
Ušuškana večernjim povetarcem,
šuma na obali u očekivanju jutra.
tim maramama paperjastim.
Vrti ih kovitla u igri kolovođa,
vitkih jablanova kraj puta.
Izvijaju se i njišu kao uspomene,
promiču u hodu nestaju, ne zaustavljene.
Izdvojene iz šume, kao iskrice vatrene,
lete visoko i nestaju, kao dan u sutonu.
Vrelinu je umirila, rekom se umila,
pesmom se zrikavca uspavala.
Ušuškana večernjim povetarcem,
šuma na obali u očekivanju jutra.
субота, 18. август 2012.
NA KRAJU VREMENA - Zorica Kandić
Na kraju vremena neće ostati ništa da se kaže
o izgubljenim izgovorenim blistavim mudrostima,
na kraju vremena molićemo se svim našim nadanjima,
verujući da i mašta ima krila da poleti visoko podno neba
prepuštajući se svojim iluzija...
Da se bezgrešna porodi i jednostavno ti želje ispuni.
Mi, pesnici podarićemo poslednje pesme
misleći da su stihovi i rime naslednici
svih novih lepota svemira.
A da su sinkope ne bitno odvojene
usred preživelih patnji zardjalih melodija.
Iz samonikle zemlje gde se čuje tutnjava kamena
stajaće sasvim izbledeo
avgustovski žut suncokret jedan kao
sa platna vanvemenskog umetnika.
Na kraju vremena reči će zamenit ćutnja,
i misao zanemela u kamen pretvorena
da se kao Feniks izdiže na horizontu.
Betovenu devetu pusti ćemo u svemir
i mnoge druge poruke da bi osmislili način
da se približimo milijardama
udaljenim civilizacijama i planeta.
Slušajući nevericom u daljini
taj milozvučni huk najbistrijih
vodopada kako šapuću note
kristalno čistih kapljica,
one što okupaće nas i razgranuti nagost ljudsku,
kao dragocenost svekolike ljudske baštine,
odzvanjaće jedno jedino vredno preostalo,
ono koje zaboravismo na sprženoj
i gladom uništenoj majci zemlji
LJUBAVNO ALILUJA!
"I NEMA MENE , AL' IMA LJUBAVI MOJE"
Da se bezgrešna porodi i jednostavno ti želje ispuni.
Mi, pesnici podarićemo poslednje pesme
misleći da su stihovi i rime naslednici
svih novih lepota svemira.
A da su sinkope ne bitno odvojene
usred preživelih patnji zardjalih melodija.
Iz samonikle zemlje gde se čuje tutnjava kamena
stajaće sasvim izbledeo
avgustovski žut suncokret jedan kao
sa platna vanvemenskog umetnika.
Na kraju vremena reči će zamenit ćutnja,
i misao zanemela u kamen pretvorena
da se kao Feniks izdiže na horizontu.
Betovenu devetu pusti ćemo u svemir
i mnoge druge poruke da bi osmislili način
da se približimo milijardama
udaljenim civilizacijama i planeta.
Slušajući nevericom u daljini
taj milozvučni huk najbistrijih
vodopada kako šapuću note
kristalno čistih kapljica,
one što okupaće nas i razgranuti nagost ljudsku,
kao dragocenost svekolike ljudske baštine,
odzvanjaće jedno jedino vredno preostalo,
ono koje zaboravismo na sprženoj
i gladom uništenoj majci zemlji
LJUBAVNO ALILUJA!
"I NEMA MENE , AL' IMA LJUBAVI MOJE"
среда, 15. август 2012.
REKA (moja) TAMIŠ
Iz dana u dan broji otkucaje,
tihe, samo njoj čujne poruke.
Zapisuje ih, u skrivenim zavežljajima
čuva, za one koji će doći i ostati.
Da Ona ne bi bila bezimena reka,
teči će ponosna imenovana…
Imenom kojim je krstiše Oni!
Oni, u čijim venama teče kao eho,
vraćaju se njenim obalama.
čuva, za one koji će doći i ostati.
Da Ona ne bi bila bezimena reka,
teči će ponosna imenovana…
Imenom kojim je krstiše Oni!
Oni, u čijim venama teče kao eho,
vraćaju se njenim obalama.
понедељак, 13. август 2012.
Noć
Tišinom je prekrila reku,
umornu od dugog puta.
Prosula je po njoj svoje,
srebrno, sjajno znamenje.
Sa okom se stapa da blista,
kao zvezda koja nju krasi.
Šumu nemirnih grana,
nestrpljivih u očekivanju,
dodirnula je blago i umirila.
Gasila je užarene, hladila,
ustreptele liske, svojim usnama
upijajući blago, krila ih je u nedrima.
Obalu, tu postelju je okitila
zvezdanim vezom vezilja,
zrakom Mesečevim ispleteni,
Ona putnica i On u nedodiru.
петак, 10. август 2012.
ONA IZ SEBE
Odbacila je svoju haljinu
široku cvećem oslikanu
livadu po kojoj se roje
vrednice punih torbica.
Korača nečujno obalom
zahvata boju šume i pokriva se
skriva svoju golotinju u lišće
koje ponosna odnosi u mirisu.
Nije se osvrnula
nije oborila pogled
promenila je izgled
a ista je ostala.
Ona koja putuje i vrača se izvoru
kamen u oblik svoj da pretvori
ravnicu da napoji svojim sokom
da rodi sebe a na poklon život daje.
Naga rukama rasutu kosu miri
kapljicama ih ukrašava i plete
pletenice talasima dok stremi
visoko kao da Suncu sebe predaje.
понедељак, 6. август 2012.
ONA KAO MISAO
Postaje iz ničega, ili je bila,
drugom liku, ni nalik nije.
Ona, iz kamena kao suza,
kap po kap sliva se, urezuje
beleg kojim teče, i traje.
Svoja i tuđa, prisvajana,
ponosita, divlja i pitoma.
Spaja razdvojeno, i razdvaja,
ne spojivo, Ona kao jedna,
misao u spoju mnogih.
Hrani se poklanjajući sebe,
užarenoj lopti na zalasku
postaje postelja, iz koje se rađaju.
субота, 4. август 2012.
U SNU
Prolazi kroz svetlost
stapajući se sa njom,
Okrenula se u kovitlacu
ponela je kao znamen
svoju boju, otetu od šume.
Kao život Ona se rasipa,
gubi, rađa, neprestaje da traje.
четвртак, 2. август 2012.
Ona dok ćuti
Ćuti, pritajila se u nepokretu,
kao da ne diše, očekuje, ili…
možda prikuplja snagu,
izgubljenu negde u putu
kojim je dolazila vremenom
u kojem je urezala bore,
njihov je oblik poprimila
sada dok pod Mesecom samuje.
уторак, 31. јул 2012.
O NJOJ…
Želela je da ode,
odlazila je…
ali, dolazila je, proticala,
neprekinuta nit je bila.
Ona koja nije govorila, reči,
reči je uljuškivala u svojim nedrima.
Doticala ih je i raznosila, nejaka,
snagom majke, zaštitnice,
osvajala je i darivala se
zarad trajanja i života.
недеља, 29. јул 2012.
ONA I ON
Okupana jutarnjom rosom
lenji se i proteže pod senkom
grane žalosne vrbe
šumom se vetar prikrada.
Meškolji se od njegovih dodira
On, nemiran i čio, budi je,
poziva u igru talasa i Sunce
se osmehuje na njihovim vrhovima.
Ona, kao ljutito izvija svoje obličje,
baca se i odbija od obale, rasipa
biserne kapljice, njemu da ih pokloni
i danu koji žedan upija njenu lepotu.
четвртак, 26. јул 2012.
ŽEDNA
Upijala je žedna te kapljice
padale su po njoj i nestajale
duboko u njenoj utrobi
sjedinjene su bujale
budila se iz sna
kao da ruke širi
lomila je obale
i potekla je razlivši se
široka nezasita gutala je
nehajno kao bezdušnica
privukla je k’ sebi za postelju
onu koju će već sutra da napusti
kajući se ostaviće talog kao izvinjenje.
четвртак, 7. јун 2012.
ZAVODNICA
Kupa se u naručju šumnih grana
pod tamno zelenim plaštom od lišća
miluju je talasi a ona razigrana
baca kapljice visoko ka Suncu
duginim bojama da se ogrne
obalu kad blago dodirne
ustukne stidno pritaji se
uz stabla isprepleteno korenje
kose joj umrsilo svojim dodirima
htelo bi da je umiri u igri
nemari ona dok joj je put poput pliša
svojom mekoćom zavela obale
pa se uvijaju i kao da se njišu
u ritmu njenog proticanja.
Пријавите се на:
Постови (Atom)



