Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali, ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".
Možemo li da shvatimo šta znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"
Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma.
Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.
Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.
Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je garsonjeru.
Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.
Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.
Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec pjevušimo pjesmu "Pijem".
Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno sjete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.
Vito je prestao da drumuje 1994. godine, a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.
Umjesto molitve za dalekuPonekad, davna, sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.
Gdje li si noćas, ti daleka,
Da li si negdje svila dom,
Ili još uvijek, ko nekad,
Lutaš ponoćnim Beogradom?
Da li još tražiš onog čudnog,
Onog iz tvojih snova vrelih,
Koga si tražila uzaludno
I one noći kad smo se sreli.
Traži, samo traži, tragaj,
On ipak jednom mora doći
Iz tvojih lijepih snova, draga,
U tvoje nimalo lijepe noći.
Kao što dođu ove pjesme
Iz divnih šuma nepoznatih
Pravo u naše ružne nesne,
U gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad tako sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.
I opet jesenI opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.
A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo,
a šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.
Preuzeto sa sajta:
http://www.digitalnepcelice.com/#!vito-nikolic/cnqs
